Kolibe press

ZAVISI

Nekada davno, davno u jednom selu u ravnici zemlje Bosne nije bilo struje. Nije bilo ni jos kojecega, ali jednoga dana struja je došla, a koješta ce doći kasnije. Nije struja došla na bijelom konju u zlatnoj odori, ali to za ovu priču nije ni bitno.

 Malo po malo, da kazemo nekakvom takvom brzinom, primakla se struja Kolibama, malom selu nadohvat Bosanskog Broda u sjevernoj Bosni. Bandera po bandera i hooop, jednog dana osvanu struja u selu. Svi seljani pohitaše da joj pruže gostoprimstvo. I tako s bandere na banderu, s bandere na kuću, s kuće na drugu kuću, skoči tamo skoči ovamo, zaskoči struja skoro sve kolibarske kuće. To je išlo prilično, da tako kažemo na primjer, progresivno. Otprilike kao što su drugovi i zacrtali, a nekima se učini da struja žuri i brže od zacrtanog. Usporavanje je došlo kad je, rekli bi pomalo začuđeni, struja trebala da krene nizbrdo. Sa štendera na tavan, pa sa tavana u sobe po kući. Jer tako je nekada putovala struja. Ravno pa nizbrdo.

 Pitate se sigurno zašto je tada usporeno kad se uvijek nizbrdo putovalo brže. Razloga za to bilo je više, ali glavni je bio u tome što bi posve malo električara, majstora za uvođenje struje. Bio je jedan majstor u Koraću, ali nije stizao na sve strane koliko je tog posla bilo. I još je, na primjer, bilo nekoliko majstora, ali ni oni nisu stizali na sve, da tako kažemo, pravovremeno.  A, svi su htjeli nekako istovremeno. Pa se tu sad na tom planu u Kolibama, da tako kažemo nezacrtano, usporavalo. Džaba što je nizbrdo. Ali, nekako se napredovalo, makar i usporeno. Neko je rekao da struja putuje brzinom svjetlosti, ali Kolibarci su bili zadovoljni i malo sporijom brzinom. Samo da se uvede. Nije bila toliko važna brzina, ali eto ako može da zasvijetli makar dan-dva prije nego kod komšije...to je već bilo malko kao važnije. Ali ne bitno. Suštinski.

E, sad išlo bi ono možda i malo brže, ali Kolibarci su bili takvi, da kažemo naučno, oni ne vjeruju baš svakome. A, struja je struja. Opasno je to. Nije se sa tim igrati. Nije svačije oko struje...

Kad bi, primijećeno je, iza nekog majstora, struja prosvijetlila ili prosjala, kako su voljeli reći seljani, a nakon toga se ništa ne bi zapalilo, i poslije tri dana struja ne bi nikoga ubila, ono namrtvo ili dobro zdrmala, toga bi majstora svi rado zvali da i njima uvede struju. Jer on je sigurno dobar. Garantovano.
I, da ne duljim došla je na red i  Pašagina kuća. Došla nekako kuća na red, došao majstor u kuću, provrila, na primjer,  kafa na šporetu, a majstor mjerka zidove, mjerka sobe i sve nešto važno klima glavom. Sve je tu važno. Majstor posebno. Struja posebno. Cijena uvođenja posebno. Vanjska sijalica posebno. Pašaga posebno. Jer evo dočekao je taj nezamislivi trenutak da mu se uvodi struja. A, u to vrijeme struja je bila posebno napredna stvar i nekako se tretirala kao živo čudo. Kako majstor važno klima glavom tako klima za njim i Pašaga. Kad se klima nek se klima, misli se Pašaga i gleda samo da ne klima više od majstora. Da ne pomisli majstor da je on važniji, a da ne pomisli Pašaginca da je on manje važan. Nije svaki dan da se oko struje klima glavom. Pašaginca, puna poštovanja prema svom Pašagi, što tako važno klima glavom, misli se onako usput, koliko li će to uvođenje koštati. Možda bi bilo bolje da ova dvojica malo manje klimaju glavom. Sve joj se čini da bi to moglo biti i preskupo. Doduše tele koje su prodali u Derventi na pijaci, i koje bi trebalo zaleć za struju, bilo je dobro uhranjeno, a pare su bile zamotane u rubac i na sigurnom u kredencu. Iza ključa. Ravno četrdeset i sedam i po hiljada dinara. Moglo se možda dobiti i pedeset, ali je Pašaga i na pijaci klimao glavom, pa cijena ostade nešto manja od planirane.

Nakon što je premjerio kuću i završio sa klimanjem, da kažemo značajno, glavom, majstor sjede na sećiju i poče polako srkati kafu. I šuti. Ne progovara. Pašaga i Pašaginca kao na žeravici. Koliko li će to sve koštati. Nisu sigurni da će tele zaleć. Nešto se majstor ušutio. Pašaginca sipa i drugu kafu čim je onaj prvi fildžan bio prazan. I tako četiri puta. Nestaće kafe, misli se Pašaga, a ovaj ništa ne progovara. Odluči se Pašaga na sudbonosni korak i nakašlja se značajno, pokušavajući da ustabili glas.

 -Eto, majstore. Vidio si. Izmjerio si. Može li se ikako sad prije uvođenja znat koliko bi to moglo koštat. Onako sve ukupno sa rukama.

 Majstor izduži obrve upitno, nagne malo glavu u stranu, stisne usta neodlučno, obori usne ispod brade, mahne glavom lijevo, desno dva tri puta kao da ni sam ne zna. Pašagi se to sve učini kao da majstor misli, da oni neće imati dovoljno para. Opet majstor posegne za fildžanom, pije polako zagledan uporno u jednu tačku na zidu. Pašaginca se odmah laća džezve da spremno naspe novu kafu. Majstor ostavlja fildžan na hastal, naginje glavu, zažmiri na jedno oko, kao da nišani i progovara:

 -Zavisi!

 Pašagu prolaze hladni žmarci. Gotovo je, neće zasvijetlit. Jer, čim zavisi, jasno mu je da on nema toliko para. Od njega ne zavisi više ništa. On ima koliko ima. Nema toliko. Za struju bi možda i bilo, ali za zavisi neće sigurno biti dovoljno.

- Zavisi moj kume! – opet će majstor nemilosrdno.

Pašaga se složi na sećiji, nekako kao prazna vreća bombajka. Nestade one maloprijašnje važnosti kad je klimao glavom važno skoro kao i majstor. Ako nema para za jedno zavisi, kako će imati za dva zavisi. Prolazi mu biciklo kroz glavu. Pas mu mater i biciklu. Kud ga kupi prije tri mjeseca. Moglo se u Brod i pješke. A, da ne kupi biciklo bilo bi sigurno para dovoljno za struju. Čak i sa dva zavisi. 

- Zavisi od puno čega, moj kume – majstor govori bez imalo milosti prema skrhanom Pašagi.

Pašaga više ne razmišlja o biciklu jer je i to sad bespredmetno. Očito je nakon trećeg zavisi da ne bi zaleglo tele i biciklo zajedno. Ipak je izgleda ova struja skuplja nego što je mislio. Morat će se još neko vrijeme uz petrolejku živit. Šta ćeš. Ipak to previse zavisi za njegove mogućnosti. U glavi mu bubnji: zavisi, zavisi, zavisi....

 Majstor nastavlja:

-Evo na primjer, zavisi koliko hoćeš utičnica, pa koliko sijalica, pa hoćeš li vanjsku, hoćeš li tri ili četiri osigurača. Sijalica trebaš najmanje tri, ako nećeš i jednu u špajzu, a utičnica možeš staviti tri, a ako hoćeš možeš ti za svaki slučaj staviti i četiri. Zavisi sve od tebe.

Pašaginca, majstoru iza leđa, panično daje znak prstima Pašagi. Dvije. Ne više. Dosta je dvije. Mrda bezglasno ustima: d v i j e. Pašaga se pravi da ne vidi.

-Mogu ja to tebi sve na olovku sračunati.

Vadi plavi bločić, lista do prvog praznog lista, vadi olovku pita brzo i polako zapisuje i računa.

 - Koliko ćeš sijalica.

-         Dvije....tri, odgovara Pašaga.

-         Dobro,  -majstor upisuje tri.

-         Hoćeš li vanjsku.

Pašaga gleda začuđeno. Što ga to pita. Pa naravno da hoće vanjsku. Ona je najvažnija. Ona kad zasija svi će vidjet da je u Pašage uvedena struja. I komšija Husejn će vidjeti. Ali, možda je to samo san. Sad kad mu je majstor pojasnio ono opasno - zavisi, malo mu se nada vratila.

- Pa, bi i vanjsku, - odgovara.

-         Koliko utičnica?

-         Tri, -progovara Pašaga okrećući glavu da slučajno ne gleda u ženu.

 Majstor sve propituje, zapisuje. Pašaginca uz šporet, iza leđa majstoru, vrti glavom lijevo desno, kad god Pašaga rekne veći broj od dva. Ništa me ne sluša, misli se u sebi. Džaba je. Neće sigurno prosjat. Šta će nam tri utičnice?

 -Evo ovako – majstor je u fazi računanja. – Kabla ti treba...piše - pa sat, pa osigurači... šalteri četiri komada, pa plus ruke...piše, piše,  podvlači crtu na kraju.

-         Suma, sumarum moj dobri Pašaga – četrdeset i pet hiljada i dvjesto.

     Odjednom kuća prosvijetli. Pašaga se od snuždene bombajke pretvori u starog, značajnog Pašagu, kakvim ga svi poznaju. Eh, jest, brate i bilo tele. Nije ga Derventska pijaca boljeg vidjela. Uhranio je to on ko nikad što nije.

 Dalje sve teče kao podmazano. Pružaju se ruke. Majstor će počet ko sutra. Treba li kapara. Ne treba. Pripremi dobre ljestve. Ma imam jake od hrastovine, ne brini. Hajd' do sutra. I ode majstor.

 Struja će ko sutra. Ipak ide ona brže nego što čovjek misli.

z.s. Kolibe Gornje / 8. juni 2003.

------------------------------
TRECI POGLED

        Nakon dva razlicita uvida u stanje i duh prosjecnog Kolibarca povratnika red je da se nesto od vizuelne percepcije i narativnog dozivljaja prebaci nesebicno i na onaj drugi segment Koliba Gornjih, a koji spletom raznih, pocesto nezeljenih okolnosti, boravi izvan granica kolibarske zemaljske teritorije. Uvid je omogucen temeljitim pregledom Kolibaraca koji, najcesce preko ljeta, borave u svom rodnom kraju, zatim kontrolnim periodicnim pretragama postojecih kontakata sa onima koji jos nisu posjetili i osjetili svoj rodni kraj u ovim traumaticnim poslijeratnim godinama. Oni su najcesce, unatoc raznim emotivnim hendikepima,  ipak svesrdni pomagaci razvoja i obnove Koliba Gornjih. Medju njima imamo razlicite ptice, od kojih cemo izdvojiti ptice pjevacice, ptice podrezanih krila, ptice letacice i ptice kukavice. Ovih posljednjih ima najmanje, ali se pocesto najvise trude da doprinesu obnovi svog rodnog kraja. Kako to, reci cete?
            E, pa ovako. Obnova Koliba nije jednosmjerna ulica. Sve se obnavlja. Obnavljaju se materijalna dobra, kulturna dogadjanja, sportska... i obnavlja se duh covjekov. A, duh covjekov je cudna pojava. Sastavljen je od krhkih ili stabilnih elemenata. Pocesto od oboje. Ptice kukavice svesrdno se trude da ne obnavljaju i ne pomazu obnovu kolibarskih materijalnih dobara, kulturnih, sportskih nego obnavljaju nesto drugo. Obnavljaju ono sto je ustvari u njihovoj prirodi. Ptice kukavice, kolibarske, pomazu na izrastanju jedne nove grane, na izrastanju parazitskog sjemena razdora, sarenih lazorija, dimnih balona, izoliranja pozitivnog duha ostalih Kolibaraca i na omalovazavanju covjekovih dostignuca. Prije toga diplomirali su predmet koji se strucno naziva – samozavaravanje.  Ima takvih ptica i one se lahko raspoznaju. Ima ih u zavicaju i u tudjini. One kreste i kljuju i pljuju. Kolibarci ne uzimaju zaozbiljno ove ptice. Oni ih zovu - hamelj ptice. Slicne su svrakama, ali nisu skroz. One su vrlo oprezne i nikome ne vjeruju. One, za svaki slucaj, ni sebi ne vjeruju. Njihova pjesma je: «Malo nas je al' puno galamimo». I ta njihova "umilna" pjesma dopre redovno do svih usiju. Njima ce dobro doci gradnja kolibarske munare da se s visoka oglase. Da se dalje cuju. A, u gradnji i obnovi kolibarskih munara, a munara je jako puno, oni ni slucajno ne zele ucestvovati. U Kolibama zaista ima puno istinskih munara. One hodaju okolo. Kopaju, oru, siju, piju kahvu, saljevaju ploce betonske, pokrivaju kuce, zidaju, pjevaju, tuguju i raduju se. Cudne su munare kolibarske. Ispravne i vitke, celom nebo dodiruju a prste u kolibarske oranice zabili. Ovih dana Kolibarci grade i jednu prekrasnu munaru od betona. Eto zakljucili ljudi da im treba. Pa grade.
            Druga vrsta ptica, koje posmatramo u njihovom velicanstvenom letu, su ptice letacice odnosno preletacice. Te ptice posebne kolibarske plemenite vrste, izrazenih letackih sposobnosti, lete nezaustavljivo. One su kronicni letaci i uvijek lete samo u jednom pravcu. U pravcu Koliba, u pravcu svojih prijatelja, svog djetinjstva, svojih sjecanja. U pravcu sunca. Te ptice rade, grade, dogradjuju. Grade gnijezda za sebe, za prijatelje, komsije drugacijeg perja itd. Strpljivo, grancicu po grancicu. Oni su kronicni graditelji. Grade odnose medju ljudima, grade platforme za ode radosti, pozornice zivota u njegovom najljepsem obliku. Te ptice spremne su na teskoce, rizike svih vrsta, spremne su na napade kobaca i orlusina. A, orlusina ima. I to podosta. Nakotilo se. Ptice ove vrste lete prema zavicaju nocu, danju, po kisi, vjetru, suncu. Lete kad rade u tudjini, kad rade u domovini, kad se odmaraju, kad spavaju. One ustvari ne prekidaju svoj let nikada. Njihov let je njihov san i njihova java. Od siline njihovog leta sve na zemlji raste. Raste osjecaj radosti koji ove ptice sire, raste osmijeh na licu prijatelja, raste kolibarska dzamija, raste Duganja, rastu djeca na Duganji, rastu putevi nasuti novim sljunkom, rastu kuce, kokosinjci, dvorisne...sve raste. Od njihovog djelovanja raste kahva u dzezvi, raste kruh u pecnici, raste miris oko rostilja. Raste pjesma zavicajna, raste trava na Duganji, vrba u medji, medja kraj puta, put prema svjetlosti jutarnjoj. Sve raste od njihovog leta. A, oni lete neumorno. Ima takvih ptica, podosta medju Kolibarcima.
            E, sad ima i ptica pjevacica. One pjevaju danju i nocu. Njihova pjesma je zavicajna. Nekad je ta pjesma uhu korisna i dopadljiva, a nekad tuzna, tugaljiva ili ogorcena. Ova vrsta ptica prilicno je samodopadna, sepurava i sarena. Njihovo perje je krasno, rep se siri u divnu lepezu kao kod tetreba ili pauna. Od njihove pjesme Kolibarac pocesto lakse zaspi, lakse se probudi i lakse dan provede. Rijetko ga glava zaboli od pjesme ovih ptica. Kolibarac stalno misli da ce se i ove ptice pretvoriti u letacice. A, ostati i pjevacice. Eh, to bi bila dobitna kombinacija. Nada se Kolibarac tome. I ta nada je opravdana i utemeljena, jer ova vrsta ptica u sustini je zavicajna vrsta. Njihovo gnijezdo je sasvim sigurno u zavicaju kao i njihovo srce. Ali razum im nije uvijek na istom mjestu gdje i srce. A, njihova djela najcesce govore njihovoj dobroti u prilog. To su eto ptice pjevacice. A, njih nema puno. One su postale raritet, pa Kolibarci posebno paze na njih. Ali, one ce izumrijeti. Genealogija kaze da ce se one pretvoriti u letacice, a vrlo mali broj u ptice kukavice. Vec ovog ljeta mnoge od tih ptica divnog glasa i prijateljskog osmijeha pretvorit ce se u letacice. Pa sretna vam pjesma, a jos sretniji let ptice pjevacice.
            I na kraju da vidimo kakve su to pticice kolibarske podrezanih krila? I ko im je podrezao krila? I zasto? Nesto kontam, ove ptice su najveci specijalisti u pticjem rodu. One su same sebi podrezale krila. A, to je vec umjetnost. One su sebi pocupale glavne letne peruske. One su sebi iz grla iscupale glasnice za pjesmu. A, te peruske i te glasnice rastu u srcu. To su peruske i zvuk i miris njihovog djetinjstva, njihove mladosti. Bez tog perja ne moze se letjeti. Bez tog perja ne moze se ni ploviti, kao patke i guske sto cine. U takvom podrezanom stanju ptice sebi traze neki nacin da se krecu. I one ga vrlo lako nalaze. One se kroz zivot gegaju, puze, kotrljaju, plaze, uvijaju. Ali one imaju jedan poseban dar. One su mastovite. Zamisle sebi da lete, da pjevaju i misle da je to istina. A, cim to zamisle onda je i stvarno istina. Ali, samo njihova istina. Druge ptice ne vide njihov let, ne cuju njihovu pjesmu. To je njihova iluzija. Ali, njima dovoljna i spasonosna. Ova vrsta ptica jos je rjedja od ptica pjevacica kolibarskih. Ipak unatoc svojoj mastovitosti ove ptice ipak zaboravljaju jednu stvar. Perje kod ptica raste i samo od sebe. Koliko god ga one cupale ono jos vise raste. Tu nema depiliranja totalnog. I glasnice za staru pjesmu se obnavljaju. I bit ce pjesma zapjevana. Kolibarska. Jednog dana. Za pjesmu se ja ne bojim. Ali, za let me pomalo strah.
            E sad,nakon ovakvog pregleda pticjeg svijeta Koliba Gornjih reci ce neko: a, ima li gmizavaca medju Kolibarcima? Ima li zmija, gustera, zelembaca? Ima li mozda medjeda? Insekata raznih, strsljenova, bumbara...ima li...?

Pa dragi moj citaoce toga nema medju Kolibarcima. Ima jedna vrsta insekta i skoro svi Kolibarci joj pripadaju. Ta vrsta insekta zove se – PCELA! To vam je onaj insekt sto zuji okolo po livadi, skuplja polen i pravi med neumorno. Ali nemojte pcelu kolibarsku nagaziti. Reakcija ce biti vrlo bolna po vas i po pcelu.

A, o pceli ce vam Safet Isovic vec bolje od mene zapjevati. Pa odvrnite radio Kalman ujutro izmedju sedam i osam sahata, dragi moji. I poletite na krilima zavicaja. Taj let je moguc nekada, a da se covjek i ne pomakne s mjesta. Znate vi vec na sto ja mislim. Ako ne znate zvrknite par telefonskih brojeva u Kanadi, Americi, Svedskoj i drugdje po Evropi. Reci ce vam Kolibarci od onamo. Australiju nemojte zvati. Tamo o ovome ne znaju nista. Osim Hazime. Za sad.

z.s.

    Nazad

Send mail to edin@kolibe.com or  senad@kolibe.com  with questions or comments about this web site.
Copyright © 2001 Kolibe-Online