RIJEČ IZ KOLIBA I KOLIBARACA
KAD BIH SE KUĆI VRATIO,
NE BIH ZNAO ODGOVORE
Šta prag bijaše što smo ga sanjali,
kao, prevodimo za ruku tek prohodalog.
Sve nam san u korak,
san sa nama zakorak,
u novo,
u buduće.
Gdje smo vjetrove zaboravili,
što hukom k'o zloslutom
strepnju mjesto pjesme,
uspavanke majkine,
što behuti
slatko kao i san.
Sa koje strane huku da čekamo,
na koju stranu da nas otpušu?
Gdje smo ritam krvi potuhli?
Ritam sto ritam druge krvi
nadaleko razbire,
prepoznaje,
k'o majka miris svog čeda,
iza nedoziva poslanog,
što joj lelek arija
za nebrojenu publiku...
Gdje smo mi ključeve ostavili
od onoga sto je povratak imenom?
Od onoga gdje mokar kaput
na klin od ormara,
da se osuši,
i gdje kradom iz rerne
izbjegli miris pite razgaljuje.
Znamo li gdje i šta će
biti otvoreno?
Gdje oprost za nepoznati grijeh
naći na vrijeme,
ako smo pustili da srce isprazni,
da ga zašiva nedozvanost,
iz njega Njega izgoni?
Sve vidno je, a mi mračimo,
majku spektra ubijamo,
i samo pustoš
oko nas.
Otkud nam svjetlost
kad smo dugo žmirili?
Pa nam je čitav svijet -
nedovidan.
Ovaj put nije do svijeta.
A.H. USA
Jesen u Kolibama
Kraj
mjeseca septembra i početak, istinskog, jesenjeg mjeseca
oktobra svakako je najljepše
doba godine u Kolibama. Kolibe, mjesto
vječito na prijelazu između sela i varošice, u to vrijeme
postaju ljepše, umilnije, smirenije...
iznutra i izvana. Polako jenjava i smiruje se
raznovrsna
dinamičnost i užurbanost. Počinje neprimjetno jedan drugi i
drugačiji život. Usporeniji i stabilniji.
Iznimka je požutjelo lišće koje sve brže opada sa
grana bjelogorice, a ona suvereno i pitomo preo-
vladava u Kolibama i cijeloj Posavini.
Kolibarci uvijek oskudjevaju u ponečemu. Od
pamtivjeka. Iako počesto govore o nekadašnjem
blagostanju, ipak je život ovdje oduvijek pamćen po raznoraznim oskudicama. Zbog
toga je proljeće i
ljeto vrijeme za vrijedno i užurbano
namicanje namirnica i svega drugog za zimu,
vrijeme za
gradnju manjih i većih objekata, vrijeme ideje i realizacije, manje ili više
uspješne, a jesen vrijeme
smiraja i rezimiranja učinjenog.
Kolibarci se nesvjesno predaju rodnoj
i plodnoj jeseni. A, jesen ovdje, uistinu malo kad
omaši.
Donese zahvalna zemlja posavska uvijek svoje
darove, osvijetljena i posvećena čovjekovim prolje-
tnim naporom. Napuni koševe, tavane i druga spremišta kukuruzom,
krompirom, pšenicom...raznim
povrćem i voćem. Zanjišu se pletenice crvenog i bijelog luka po verandama,
razastre grah po boščama,
zamiriše suhi sir i meso u pušnicama. Nabubre stakleni galoni punjeni
kiselom paprikom, pa misliš
da će se rasprsnuti. Raspolućene bundeve izliju špicaste sjemenke
u rerne i po pločama šporeta, pa
blago nasoljene zamamno udruže miris sa tek ispečenom kafom i
mirisom grabovine koja se sitno
isjeckana suši za odlagu. Zarose i zamagle se blago stakla na prozorima
kolibarskih mahala, pa kroz
njih i vidiš i ne vidiš. Nazireš plastove sijena iza štala, do njih oble stogove
slame za prostirku marvi,
a između njih kukuruzovina u snopovima uspravljenim, udruženim i uvezanim. Tu
negdje u dnu ove
kolibarske,seoske idilične geometrije miruje i koliba Šarge, vjernog čuvara i
pazikuće.I zveket njego-
vog lanca povremeno čuješ, kad strugne o staru šerpu u koju mu redovno donose
hranu i vodu.
Eh, jesen u
Kolibama nešto je što se ne pamti. Ne podliježe naporu sjećanja. Ona se nosi u
duši i krvo-
toku, nezaboravljena, opipljivo sveprisutna. Kolibarac, svjetski putnik,
raseljen ili preseljen, često se
sjeća slika iz zavičaja, ali ovu sliku jeseni nosi, nje se ne sjeća. U njemu
ona živi cijeli njegov život.
Živi njegova jesenja mater koja prebire stare tople čarape, poneku ušije koncem,
poneku ispori kao i
stari džemper od čije će vune isplesti novi. Živi u njemu vatra od suharaka na
rosnoj njivi, u rumenoj
žeravici krompiri pronađeni u krompirištu zaboravljeni, kraj njih sočan kupljen,
grančica sa pečenim
trninama, nagorjela slasna jabuka divljaka i čopor razigranih mađioničara
bezbrižnog djetinjstva.
Po sokacima
kolibarskim zamirisale dunje, zute, ogromne. Nema većih dunja od
ovih kolibarskih. Ni
mirisnijih. I kad Kolibarac u svijetu pomisli da je zalutao beznadežno,
bespovratno, miris dunja nepo-
grešivo ga vodi u zavičaj. Miris dunje sa sokaka, iz avlije, sa ormara... Miris
dunje u rasutoj djevojačkoj
kosi, u srcu uzbunjenom i zaluđenom iznenadnim i
silovitim napadom mladalačke ljubavi. Dunjom
miriše i prva nevješto napisana pjesma u spomenaru.
Neizbrisiv
je miris jeseni Koliba. Opet je tu ovih dana. Pritajen,
blag čekao je da se u Kolibarcu
ponovo razbukta i razmahne neumiruće. I dočekao je. Kao uvijek...
Z.S. Sarajevo 2003.
Mezarje u Kolibama na Duganji
Sva mjesta na svijetu imaju neku svoju
proslost koja govori, pjeva ili place o njima. Mezarja, mezarluci ili
muslimanska groblja mjesta su posebna i na neki nacin manje tajanstvena od
drugih grobalja. Dok se neka druga groblja u svom tihom dostojanstvu ukoceno i
tuzno odrzavaju u crnilu geometrijski urednog mermera, dotle su muslimanska
groblja puna neke zive, bijele i nedorecene poezije. O grobljima odn. mezarjima
u Bosni su pisali Petar Kocic, Ivo Andric, Mula Mustafa Baseskija i drugi, ali
su se pretezno ogranicavali na luke tisine i posebnog postivanja u vecim
mjestima. Ovdje cemo nesto reci o mezarju u Kolibama Gornjim, malom mjestu koje
pociva u ravnici Bosanske Posavine, nedaleko od Bosanskog Broda.
Kada sa glavnog puta skrenete prema sportskom igralistu nista
vas ne upucuje, ako vec ne znate, da se iza sportskog travnjaka nalazi mirno i
lijepo mezarje kolibarsko. Ovo mezarje koje i nije tako staro nalazi se na
skromno ogradjenoj parceli, a u samom procelju stoji zgrada, gasulhana, odn.
mrtvacnica. Omanja betonska platforma tek je nesto sira i veca od male niske
gradjevine i sluzi kao centralno okupljaliste pred neku dzenazu odn. sahranu.
Sav ostali prostor na toj parceli je travnjak koji je skoro napola prekriven
nisanima, nadgrobnim kamenjem. Upravo ti bijeli nadgrobni strazari svojim
nepravilnim poretkom daju neku olaksavajucu smirenost kolibarskom mezarju. Iako
postoji pokusaj vojnickog rasporeda nisana u pravilne redove on ocito nije do
kraja uspio i nišani stoje upravo kao neka neiskusna vojska. Prije bi rekli kao
stado bijelih ovaca koje mirno stoji na zelenoj livadi. Tek nekoliko crnih
mermernih ploca samo dopunjava sliku uspavanog i okamenjenog stada, koje se moze
svaki cas otrgnuti od sna i pokrenuti. Izmedju mezara ne postoje staze niti
jednak razmak, sto ponekad Kolibarci kriticki komentarisu. Ipak, dobro je da je
tako. Idealna geometrija ubila bi dusu ovog mezarja.
Nemaju svi mezari kamene nisane. Oni koji su tek nedavno
napustili ovaj svijet, imaju iznad glave i u podnozju drvene basluke, zapravo
trapezoidne daske ofarbane u zeleno i sa zakovanim bijelim slovima. Kad prodje
godina dana, i zemlja na mezaru zavrsi svoj period slijeganja i ovi drveni
znakovi bit ce zamijenjeni najcesce skromnim kamenim nisanima. Na nadgrobnim
obiljezjima nema velikih epitafa i svi su vrlo slicni. Pri vrhu nadgrobnog
kamena mezara upisano odn. uklesano je na arapskom je El Fatiha, pristupna i
prva sura iz Kur'ana. Tacnije, samo naslov ove sure. Vrlo rijetko El Fatiha je
upisana pri dnu kamena. Redovno je iznad natpisa uklesan mjesec sa zvijezdom, a
zvijezda u okrilju mjeseca luta od nisana do nisana s desne na lijevu stranu.
Nema nekog strogog pravila u natpisima i znakovima na nisanima. Na kamenu je
uklesano i prezime umrlog ili umrle, zatim ime oca, ali ne uvijek, pa ispod toga
godine rodjenja i smrti. Vrlo cesto upisano je na kamenu i ko se pobrinuo da
postavi nišane. Pa tako cesto u dnu kamena piše npr. – «Nisan podižu djeca», ili
«Nisane digla supruga sa djecom», ili «Nisane podizu unučad» i slicno. Sve ovo
upisano je na nadglavnom nisanu dok je kamen u podnozju bez ikakvih znakova i po
pravilu je nešto manji i nizi. Nisani iznad glave umrlog muskarca povremeno
imaju ovalni kameni turban po kojemu se razlikuju od zenskih nisana, ali ni to
na ovom mezarju nije cvrsto pravilo. Visina svih nisana na mezarju vrlo je
nejednaka i to daje dodatni ritam ovom skupu tihog bijelog zivota.
Pitomu dusu ovog dostojanstvenog mjesta pomalo grubo
sputavaju ne tako cesti betonski okviri mezara, narusavajuci slobodu travnjaka
koji se prijatno osjeca samo u harmoniji sa bijelim nisanima. Tako se ustvari
beton lukavo uvukao i na ovo mjesto gdje mu sasvim sigurno nije bas najsretnije
mjesto. Betonski okviri ili santrači, kako ih Kolibarci nazivaju, prije bi
pristajali muslimanskim mezarjima koja se nalaze na strminama planinskih
podrucja, gdje zemlja povremeno klizi, pa je betonsko okrilje drzi na okupu. U
ravnici se ovakvo zarobljavanje mezara ne srece tako cesto, prije bi rekli da je
to neprirodan danak neispravnom odnosu prema ljepoti mezarja. Ipak vecina mezara
koji su prekriveni travom bez medjusobnih prepreka nadvladava ovaj nesretni i
nepotrebni dodatak od betona.
Neki Kolibarci nisu pretjerano disciplinirani u odrzavanju
mezarja pa se povremeno moze naici na mezare koji su zarasli u korov i ostrugu.
Ima jos uvijek mezara koji nemaju nikakvo obiljezje, a za neke od njih ne zna se
vise ni kome pripadaju. Ipak i ti mezari su tu i strpljivo cekaju svoje nisane
koje mozda nikada nece dobiti. Oni djeluju kao strpljiva zaboravljena sirotinja
bosanska i na taj nacin upotpunjuju sliku Bosne kojoj i pripadaju.
Na ovom mezarju nema starih i mladih mezara. Svi su mladi.
Sva lica koja su se preselila na ovo mjesto jos su medju Kolibarcima u sjecanju
i tako ce zivjeti dok traju ove dvije tri generacije Kolibaraca. Proci ce mnogo
vremena dok izraste generacija koja u potpunosti danasnje stanovnike ovog zivog
mjesta ne pamti po izgledu ili po nekim njihovim osobinama.
Kolibama kruzi prica da je prilikom ustanovljavanja ovog
novog mezarja 1969. godine, prvom koji umre i bude sahranjen u nove mezarluke,
obecan kao nagrada televizor. Prvi je ovdje sahranjen Ragib Mujcin pocetkom
1969. godine, ali, sjecam se, televizor nisam vidio na dzenazi. Tako je s
tom veselom anegdotom počeo tihi zivot ovog mezarja, a kolibarski mezarluci na
Duganji ni danas ne odaju sliku zastrasivanja ili odbijanja. Naprotiv, boraveci
na kolibarskom mezarju imate osjecaj da se nalazite u mirnoj i prijateljskoj
sredini.
Ponekad odem na mezarluke kojih sam se kao dijete plasio i medju kamenim spavacima, kako bi to rekao Mak Dizdar, pronadjem neki cudesan smiraj. Smireno popricam s onima koji nas strpljivo cekaju i tek nadolazeca nocna svjezina opomene me da sam ovdje jos uvijek samo prolaznik.
Z.S. Kolibe Gornje 2003.
(Prica je napisana prema istinitom dogadjaju, starom oko cetrdeset godina. Imena su dijelom izmijenjena. Na kraju price nalazi se pojmovnik manje poznatih rijeci.)
Izgori sve.
Ove dvije rijeci
mogle su se po kolibarskim sokacima cuti, prilikom svakog razgovora zabrinutih
Kolibaraca. Vec dugo vremena kisa nije natopila plodnu ravnicu, a sunce je
neumitno iz dana u dan ispijalo preostale sokove umornih i sasusenih biljaka po
bastama i poljima vrijednih stanovnika ovog malenog i mirnog sela. Pogledi prema
zapadu, odakle je najcesce dolazila blagotvorna spasiteljica kisa, bili su
uzaludni. Nebo je svaki dan bilo isto, beznadezno vedro unedogled, bez i
najmanjeg znaka oblaka koji bi donijeli spas. Povremeno bi poneki paperjasti
oblacic prosetao nebom, bez vidljive namjere, da bilo sta obecavajuce najavi.
Ljetina je vec sada bila prepolovljena, a prijetila je stvarna opasnost da hrane
sa kolibarskih polja ove godine ne bude nikako. Vrucine su bile tesko
podnosljive, stariji stanovnici, slabijeg zdravlja, zalili su se na razne
tegobe, mladji su se drzali hladovine a samo djeca nisu shvatala svu tezinu
nevolje koja se nadvila nad Kolibe. Njihove igre odvijale su se ustaljenim
ritmom najljepseg seoskog djetinjstva. Samo ponekad oteo bi se komad ostrog
straha odraslih i strmoglavo uletio u nejaka prsa neodraslog mahalskog
celjadeta.
- Babo, zasto si prodao nasu kravu?- pitanje je bilo sve cesce, a odgovor skoro uvijek isti.
-
Kupit cemo u Derventi bolju, - laz koja je jedno smirivala a drugo gurala
u jos crnje misli.
- Hoće li i Sabit kupiti bolju kravu, - naime jucer je Sabit iz Masica
mahale, za platonom odvezao svezanu Dikulju, a vratio se bez nje.
Vrativsi se iz igre, Halima je u hladu pred verandom zatekla babu kako razgovara sa jednim covjekom. Znala je tog covjeka jer je cesto dolazio u Kolibe. Bio je to jedan od kalamara, koji su po selima povremeno kupovali stoku da bi je onda na drugim mjestima, a najcesce u Derventi, prodavali po visim cijenama i tako zaradjivali. Ovaj je bio iz Brusnice, sela na putu prema Odzaku. Polako je ispijao svoju kafu, i usput ubjedjivao njenog babu, kako njihova Rumenka i nije bas nekakva vrijedna krava. Govorio je o Rumenki kao o nekakvom beskorisnom hajvanu, koji puno jede i nema bas nista u sebi vrijedno, zbog cega bi se ostavila u njihovoj stali. I eto, on je spreman ipak i za takvu kravu da plati, ali naravno cijena ne moze biti kao za «pravu» kravu. Onda je pitao dokle se doslo sa novom dzamijom koja se upravo ovih mjeseci gradila. Pa je on, kao cuo da bi Kolibe trebale, na godinu, dobiti struju u selo i jos neke stvari koje Halima, kobajagi se igrajuci na drugom kraju verande nije razumjela, jer joj je u glavi bio ogromni crni strah, da babo ipak ne proda njihovu Rumenku. A Rumenka bijase njihova spasiteljica. Pa zar nije mati njena cesto govorila: «Dok je nama nase Rumenke ne moramo se bojati gladi i nevolje». A, i mirna i poslusna je bila Rumenka. Halima nikad nije imala muke s njom. Pa ona je muzla Rumenku sa svojih deset godina. Druge krave u selu su se ritale i na razne nacine povremeno mahnitale, a njena Rumenka nikad. Halima je rasla sa Rumenkom. Ona je od kad zna za sebe bila kod njih. I sad je zbog suse doslo vrijeme da se Rumenka proda. Jer hrane nece biti dovoljno da se ishrani ni insan ni hajvan, kako je svijet ponekad znao reci.
- Eto, ti razmisli. Ja ću slijedece hevte navratit, - govorio je kalamar oprastajuci se sa Hasanom.
- Navrati slobodno, a da li cemo pazar udeverat, ne znam. Ako za dan dva kisa udari, možda se nesto na njivama spasi, pa ja ipak ne bih prodavao kravu. Znas nije ona losa kako ti mislis.
- Ma nisam rekao da je losa, samo kazem, eto, sta ja znam. Ja ti samo hocu pomoci. Znas da ja ne ucjenjujem ljude i da posteno placam.
Oprostise se. Hasan se nekakvim cudno teskim i umornim korakom uputi na klupicu pod seftelijom i sjede na nju, zabivsi glavu u svoje ogromne cvornovate sake.
Iduci dan nije donio nista bolje znakove. Isti dan kao i protekli mjeseci sto su bili. Mozda jedan ili dva oblacica vise, ali daleko to bijase od ikakvih naznaka tako potrebne kise. Na Salkinoj meraji, koja je spajala Srednju mahalu sa Matinjanima i Zepcanima, okupili se ljudi i zene oko Salihovce. Hrpa djece sabrala se pored starih Salkinih taraba i samo prate razgovor starijih.
- De bona Salihovce, prouci dovu Allahu dzelesanuhu, Velik je on, daće kisu, - skoro ocajnički molila je Devleta Azizova. - Sve što smo posijali na Utvaju, izgori nam.
- Jah, dace ako hoce. Ucila sam ja i prosle hefte, ali nista. Nesto smo grdno zgrijesili, - kao da se brani Salihovca. U Kolibama je bilo, tako nekoliko starijih osoba, a medju njima i Salihovca, za koje se vjerovalo da njihove dove nekako dalje stizu i lakse se ispunjavaju.
- Ma ljudi moji, mozda treba na mezarluke otici, da se dova uslisi kod Boga. Prosli put kad si ono na Brvi, kod onih starih nisantesa ucila, kao da se bilo pravo naoblacilo. Malo je falilo da pljusne kisa, ali eto odvuce Sava sebi, pa nas zaobidje. – prikljuci se razgovoru Mehmed iz Matinjanina. Mehmed je imao velike njive na Sasevima, ravnici povrh Koliba, a ove godine stavio vecinu zemlje pod kukuruze. Gledajuci ih kako se prze na suncu, svaki dan je stario za godinu.
Djeca se nisu ukljucivala u razgovor, ali je napetost na njihovim licima otkrivala sve unutrasnje sukobe koji su im se dogadjali. U skoli su ih ucili da nema Boga. Samo priroda. Uciteljica je to tako samouvjereno govorila, kao da je to nesto posve sigurno i bez ikakve sumnje. Neki su od njih, od roditelja naucili neku drugu istinu, ali o tome se nije puno raspravljalo. Ipak sada je bilo postavljeno pitanje krivice i to ih je kopkalo. Ako su ljudi krivi sto nema kise, jer su nesto krupno zgrijesili, onda je Bozije postojanje i njegova moc neupitna. Upucivanje dove toj uciteljicinoj prirodi, bilo bi im takodje nekako besmisleno. Pa svakom je jasno – razmišljala su djeca - da se dova upucuje Allahu, a ne prirodi. Svakako o tome ne bi zeljeli raspravljati sa uciteljicom. Oni su voljeli svoju uciteljicu.
- Ja mislim da ono na Brvi nisu najstariji nasi nisantesi. –Alaga se ukljuci u razgovor. -Meni je otac govorio da prvi Kolibarci dodjoše na huncansko brdo, i tu je i prvo nase mezarje. Ja ne znam gdje se ono tacno nalazi, ali mislim da neko mora znati.
- Zna Pavo sigurno, njegova kuca je najbliza tamo. Ako on ne zna onda treba pitati nekog od Lovrica ili Jerkovica i njihove kuce su tu u blizini, javi se neko iz grupe.
-
Cujte ljudi, Pavo je govorio nasima iz mjesne zajednice, da su Huncani
pronasli neko muslimansko nadgrobno kamenje i da ovi nasi pogledaju sta ce s
njima. Zato mislim da on sigurno zna, razgovoru se prikljuci Smajo sa Bara.
Povorka djece, na
cijem celu je polako, blago savijena svojim godinama, koracala Salihovca,
vijugala je Zepcan mahalom. Zejna je bila duboko uzbudjena onim sto se trebalo
dogoditi, kao i Halima koja je koracala pred njom. Djece u grupi bijase desetoro
a Zejna i Halima bile su najmladje medju njima. Sa svojih deset godina one su
prvi put imale priliku da ucestvuju u molitvi za kisu, koja je trebala
uslijediti na huncanskom brdu. Bile su uvjerene da Salihovca ima neku cudnu
nadarenost i da ce se nesto vazno dogoditi. Vijugala je tako povorka preko
Kladika, pa uzduz Zelinkuse i evo ih na Cadjavici koja je vec pod samim
huncanskim brdom. Predjose preko mosta koji je spajao Unku i Kolibe i krenuse
uzbrdo prema kucama Lovrica, koje bijahu ujedno i prve kuce na uzvisini. Sa
desne strane ostade im katolicko groblje u svom tajanstvenom miru i ubrzo se
obrese na vrhu tog prvog uspona, prvog brdasca, Vucijak planine. Radoznalo su
gledala djeca, ali i Salihovca potajice, gdje se u visokoj, sasusenoj travi sa
strane puta kriju nisani, kod kojih ce uputiti dovu Allahu dzelesanuhu. Tako
stigose do kuce vrijednog domacina Pave. Udjoše u avliju. Pazili su na duzinu
lanca, kojim je bio svezan Pavin Sargo, pas koji je inace ljut na iznenadne
posjetioce, uvijek zestoko lajao, ali je ovaj put i on oboren s nogu usijanom i
teskom vrelinom dana, ostao posve miran.
- Imate li malo vode za nas domacine, - progovori Salihovca sa covjekom koji se pojavio iza stale.
- Ima vode, fala Bogu, a dokle ce je biti ako nastavi ova pripeka, ne znam ni sam, - odvrati Pavo i odmah donese amper vode i jedan limeni loncic.
Svi se, vec dobro zedni od dugog puta, napise, samo Halima rece da nije zedna. Pavo ih dok su pili vodu priupita, kuda su naumili. Salihovca mu objasni da je dosla da uputi dovu Bogu, ne bi li im kisu poslao. Objasni mu Salihovca da ona ne zna gdje su stari muslimanski mezari, a da je cula da bi on mogao znati i ako mu nije tesko da im pokaze.
- Kako da necu, rado cu vam pokazati. Bas sam ovima iz mjesne zajednice govorio da se vidi nekako, da se to zastiti, ali niko se dosad nije javio. Evo samo par koraka nazad prema Kolibama, sa ove strane sto se spusta Radisicima, nalazi se to kamenje.
I povede ih nazad istim putem kojim su maloprije prosli, te nakon nekoliko minuta hoda udje u visoku suhu travu sa strane puta. Krenuse za njim. Uz travu se tu namnozila i ostruga pa im je kretanje bilo poprilicno otezano. Srecom odmah nakon desetak, petnaest koraka, Pavo zastade i rukom pazljivo razgrnu suhu travu. Ukaza se oronuli kamen, sa okruglim turbanom na vrhu, malo ukosen i sa jedva vidljivim nerazumljivim natpisom. Korak dva ustranu, ugledase jos jedan pa malo dalje jos nekoliko nisana. Halima koja je bila ostala pozadi, stala se naglo gurati napred da i ona bolje vidi. Pri tom je ostruga bolno zakacila njenu djeciju kozu na nogama i na rukama.
- Eto odoh ja sada, a ti svoje obavi i neka ti je sa srecom, - Pavo se uputi prema svojoj kuci. Salihovca pazljivo otrgnu dimije od jedne nastrljive ostruge, pogleda u uzareno nebo na trenutak, pa onda pazljivo u mezare, trazeci po njihovom polozaju, gdje da se okrene u svojoj molitvi. Kako se ona okretala trazeci pravac prema Cabi, tako su se nesvjesno okretala i sva djeca okupljena oko nje.
Pavo, koji nije razumio muslimanske molitve, gledao je, iz svoje avlije, u ovu cudnu grupicu, a preko njih u nebo koje mu se ucini nekako drugacijim. Pozeli u svojoj dobroti da ova molitva uspije, mada nije bio posve uvjeren da li je takvo razmisljanje u redu. On je bio katolik, ali da li i pravi vjernik, nije bio siguran. Svima je zelio pomoci kad se moglo. Sada je svim srcem zelio da ova molitva uspije. Putem pored grupice prodjose neki ljudi pomalo zacudjeno gledajuci, ne shvatajuci sta ta stara zena sa ovom djecom ovdje radi. Salihovca je drzala otvorene ruke pred svojim licem, povremeno zatvarajuci oci u zanosu, izgovarala molitvu, poluglasno na arapskom jeziku, a djeca oko nje su cucnula u cudno pravilnom polukrugu, pognutih glava i povremeno su takodjer sa pola glasa izgovarala rijec - amin.
-Bismilahir Rahmanir Rahim…Amin, amin, amin, odbijalo se od zemlje i nekom cudnom snagom pojacano odlazilo je put neba. Jedan zenski djeciji glasic izdvajao se svojom zvonkoscu i dominirao u svom neprikrivenom ushicenju i vjeri. Salihovca prelazeci sa ucenja Fatihe na dovu kojom se moli za kisu, okrenu dlanove prema zemlji. Starija zena u prepoznatljivoj nosnji posavkih pravoslavaca, zastade na putu gledajuci grupu napola shvatajuci. Prekrsti se izgovarajuci poluglasno rijeci. Razgovijetno se cuo zavrsetak njene molitve…
… i neka nam pomogne Tvoja dobrota i Tvoja milost, Najmilostiviji. Amen.
Sastavise se njene rijeci u cudnu simfoniju sa rijecima Salihovce
– …ja azizu ja gafuru bi rahmetike ja erahmer-rahimin.
– Amin, amin, ponavljala su sad sve glasnije i glasnije djeca.
Zena je ostala na putu i poluglasno ponavljala svoju molitvu. Zagledani u zemlju ne primijetise da se od Save preko neba namrgodio, prijeteci oblak zastrasujuceg oblika. Ali Pavo je iz svoje avlije spazi promjene na nebu i otvorenih usta, zaustavljenog daha, pogleda prikovanog za nebo, dize se sa panja na kome je sjedio. Pomalo prestraseno strgnu kapu sa glave i zguzvanu u ruci pritisnu je na prsa. Zatutnja potmulo grmljavina iz daljine. Prekrsti se. Više nije pazio da li ce ga vidjeti neko iz komsiluka. Ni Partija nema nista protiv kise – pomisli. Mrmljao je molitvu koju je jos kao dijete naucio. Zemlji pognut izgovarao je po sjecanju molitvu koju je znao …
-Ti koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, budi volja Tvoja…
Amin, amin, amin sve glasnije i ubrzanije ponavljala su djeca, u livadi nedaleko od njega. Opet zatutnja nebo, ali sad nekako blize i strasnije.
Zemlja se zatrese.
-Va imja oca i sina i duha svjatago, krstila se iznova starica na putu.
Stvarala se velicanstvena harmonija sa rijecima Salihovce,
...ve ešedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.
Udari grom treci put.
Rumenka se trgnu unazad, jasle se zadrmase, strik popusti, odveza se i ona izleti napolje. Hasan koji je izisao napolje vec na prvi znak potmule grmljavine, pozuri da je uhvati i vrati u stalu, ali ne stize i ona odjuri kroz otvorenu kapiju na put, pa skrenu u livade.
- Hajmo draga djeco, - kao da se iz nekog sna probudila Salihovca. Djeca se podigose i pozurise za njom.
- Nek vas dragi Bog blagoslovi, tim riječima isprati ih starica koja ostade na putu.
- I tebe, kumo moja draga, dao ti Bog sve najbolje... odvrati Salihovca, kratko prijateljski pogledavsi staricu, kimnuvsi glavom. Pruzise korak prema Kolibama.
Dan je postajao sve tamniji, a omoru je zamijenila neka svjezina, nosena laganim vjetricem koji se iznenada pojavio. Stigose do Zelinkuse, otprilike na pola puta do prvih kolibarskih kuca, kad udari kisa. Krupna i blagotvorna, gusta kao kose djevojacke, kiša nad kisama. Kiša spasiteljica. Povorka izgubi svoj red, rasu se kao biserna ogrlica, travom kolibarske ravnice. Salihovca koja se na prve kapi kise, jace zaogrnula svojom maramom, i pognuta pozurila da sto prije stigne u zaklon prvih kuca u Zepcan mahali, odjednom stade. Skide maramu i protrese glavom rasuvsi po ramenima sijedu kosu, pa dize pogled prema nebu. Krupne kapi kiše zalise njeno lice, natjerase je da zatvori oci. Ostade tako neko vrijeme kao da zeli da se sjedini s nebom. Djeca odjurise.
- Neka vas Allah dragi sačuva, iz prvih kuća, iz avlija, iz štala i odasvud, izlazili su Kolibarci. I mlado i staro. Djecu su grlili, trljali im smocena ledja, a Salihovci koja malo kasnije pristize odmah dadose nekakvu kabanicu. Naravno za zastitu od kise bilo je vec prekasno jer su svi bili vec potpuno mokri.
- Subhanallah, subhanallah, Velik je On i Milostiv, ponavljao je stari Meho, koji je inace jako mucavo govorio, ali sad niko ne primijeti, pa ni on sam, da mu rijeci teku kao mlijeko iz usta.
Kisa je nezaustavljivo natapala zednu ravnicu, kao da zeli da se iskupi za sve one duge, susne mjesece. Pristize Hasan iz Mujcina mahale. Gurajuci se kroz gomilu razdraganog svijeta, pokusavao je da vidi gdje mu se sakrila mala Halima. Kad vidje da je ne moze naci, povika svojim krupnim glasom.
- Narode, ima li moje Halime.
- Tu je, sad je bila s nama, - pozurise da odgovore djeca. Pocese se obazirati oko sebe, ali Halime ne bijase.
Nebo se zatamnilo i skoro potpuni mrak nastade. Svi se zabrinuse. Gdje se izgubilo dijete.
- Ljudi hajde da je potrazimo, mozda je dijete pod nekim drvetom u Kladiku ili u Gajini ostalo, - povika neko iz grupe. Hasanu se crna misao nadvi nad glavu. Krenu prema Kladiku, ciji su se ogromni stoljetni hrastovi nazirali kroz kisu i tamu. U taj cas iza obliznje medje, izroni Halima, mokra, umorna i slijepljene kosice na licu. U ruci je drzala strik na kome bijase svezana krava, koja je poslusno isla za njom.
- Babo evo nase Rumenke, prozbori dijete drhtureci.
Hasan podize dijete i ono se izgubi u njegovom narucju. Njegove suze stopise se s kisom.
Pojmovnik
manje poznatih rijeci:
amper –
kanta za vodu.
babo –
otac, tata. Upotrebljva se
cesto u Bosni i Vojvodini, kod muslimana i krscana.
Bismilahir Rahmanir Rahim – (ar.)
u ime Boga Milostivog Samilosnog.
Caba (Ćaba) -
Meka, najvece
muslimansko svetiste, muslimani se prilikom molitve uvijek okrecu Meki.
Fatiha –(ar.)
el-Fatiha -
prva sura iz Kur`ana – pristup.
ja azizu ja gafuru bi rahmetike ja
erahmer-rahimin – (ar.) i neka nam pomogne Tvoja dobrota
i Tvoja milost, Najmilostiviji .
hefta; hevta – (turc.) -
sedmica, tjedan.
kalamar
– trgovac stokom.
Kladik, Sasevi, Zelinkusa, Gajina,
Cadjevica, Utvaj – imena njiva i suma oko Koliba Gornjih.
Mujcini, Masici, Matinjani, Zepcani,
Bare, Srednja Mahala – imena ulica - mahala u Kolibama Gornjim; nastaju
cesto po prezimenima onih porodica koje su najbrojnije u tim sokacima.
kobajagi; kao bajagi –
pretvarajuci se, glumeci, kao zaozbiljno itd…
platon – zaprezna kola sa gumenim
tockovima. Vuku ih najcesce dva konja, a rjedje samo jedan.
Salihovca –
zena Salihova. U
Posavini se cesto zene nazivaju po svojim muzevima: Antinica –zena Antina,
Hasinica – zena Hase, Avdinica – zena Avde itd.
Sava
– velika rijeka; tece kroz
Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Srbiju.
seftelija –
vrsta voca, sl.
breskva…
Unka
– Kolibama susjedno selo;
Kolibarci cesto nazivaju i Hunka. Nastalo od rijeci hum, humka – uzvisina.
Ve ešedu enne Muhammeden abduhu ve
resuluhu – (ar.) vjerujem da je Muhammed Boziji Poslanik.
Kolibe Gornje 2002.
.....................
Motor KiK diesel
(Kako automehanicar vidi Kolibe)
Svaki
tekst koji Kolibarac napise o svom mjestu pati od kronicne i jasno vidljive
naklonosti prema zavicaju. Jasno, iza toga slijedi znacajna doza subjektivnosti
i vidjenje vlastitim ocima koje se ne da izbjeci. Ta sudbina prati naravno i
pisca ovog teksta, pa je i ove tekstove uvijek potrebno uzimati sa izvjesnom
dozom rezerve. Kolibe Gornje postoje kao naselje, evo vec oko tri stotine
godina, ali posljednjih jedanaest godina kao nijedno vrijeme prije obiljezile su
postojanje ovog naselja. Komprimirani slijed dogadjaja, sva tragika nabijena u
kratkom vremenu, covjeku koji je sa Kolibama i u Kolibama zivio to vrijeme
oduzima istinsku moc hladnog i realisticnog razmisljanja. Jedini spas nalazi se
naravno u bijegu od previse razmisljanja i u radu. Rad je uspio od Kolibarca
donekle ponovo stvoriti bice koje ima nadu i vjeru u smislenost postojanja. Ovo
bi se moglo odnositi na mnoga slicna naselja u BiH, ali i u drugim dijelovima
svijeta koji su dozivljavali slicnu sudbinu u svojoj historiji.
Kolibarci se danas, nazalost ne mogu u svom bitisanju
osloniti na neke organizirane poluge i zupcanike vlasti jer su oni zahrdjali i
vrlo se tesko pokrecu. Istina, ima nekih skripavih pokusaja da se taj mehanizam
pokrene, ali normalan covjek jednostavno ima prekratak zivotni vijek da bi to
umiren i sa realnom nadom docekao. Znaci, ostaje covjek pojedinac i njegov licni
napor. Taj napor povremeno se pretoci u sintezu slicnih ciljeva i namjera pa se
onda vec govori o naporu zajednice. Kada se stvori ambijent zajednice, on se
odrzava i zivi sve dok zivi i njihov zajednicki cilj.
U
tom ambijentu nalazi se saroliko drustvo i masa razlicitih pojedinaca koji cesto
djeluju po principu zajednickog sentimenta i interesa, ali i po nekoj
neobjasnjivoj inerciji. Tom drustvu prikljucuju se mnogi odmah na pocetku, a
neki tek nakon «dubokog» (plitkog) razmisljanja. Niko ne ostaje izvan tog kruga,
svi su na neki nacin ukljuceni. (Oni koji se pokusavaju iskljuciti postaju
nezahvalnom temom razgovora, pa su i oni makar tako ukljuceni.) Stvara se
vremenom od dobrih Kolibaraca neka vrsta pogonske masine sastavljena cesto od
nelogicnih dijelova. Imate osjecaj da je to masina koja se krece po zemlji, ali
koja sebi ambiciozno i nadasve pozitivno zamislja da je avion. Vecina dijelova
te masinerije (zajednice) pokusava uistinu da odigra svoju ulogu u pokretanju i
kasnijem kretanju ta masine kroz prostor i vrijeme. Masina radi. Zajednica
postoji i zivi. Brekce, tutnji, kasljuca, dimi. ali se krece. Ostavlja tragove
iza sebe, a ti tragovi kasnije ce se nazvati putem. Postoje dvije tacke. Jedna
je ona na kojoj se Kolibarci u odredjenom vremenu nalaze, a druga je ona do koje
se zeli stici. Put izmedju te dvije tacke trnovit je i tezak. Povremeno izgleda
neprohodan. Ali, uporna masina ipak ide, jer joj je jasno da zastoj znaci
nepopravljivi defekt i odlazak na otpad. Povremeno se neki od Kolibaraca
pretvore u turbo ladere i prorade na nekakav mlazni pogon, pa se masina pokrene
strelovitom brzinom i predje zadivljujucu razdaljinu u kratkom vremenu.
Emotivni, kakvi vec jesu Kolibarci postaju sretni zbog iznenadnog poticaja. Svi
dijelovi, pa i oni najsitniji prorade radosnije i sam zvuk motora se poboljsa.
Postaje prijatan. Dunje zamirisu iz auspuha. I tako ide sve dok ne pocne
nestajati goriva. Tada se i dijelovi motora, naravno pocinju ponasati
uzdrzanije. Usporavaju. Stede ono malo goriva sto imaju. Jer, ne smije se ostati
bez goriva.
Postoje u toj nesvakidasnjoj masineriji i dijelovi
koji se bune, skripe, koce, klopocu glasno. Oni sebi zamisle da nisu dio ovog
stroja, nego su samo nepravedno sticajem okolnosti tu, ali uistinu pripadaju
nekoj boljoj, uzvisenijoj spravi. Naravno njihov rad ce onda sasvim sigurno biti
upitan u sveukupnom i kompliciranom radu masinerije, zvane Kolibe i Kolibarci.
KiK diesel. Oni sebi zamisljaju da su TDI, GLS, GTI... a KiK diesel im je samo
nepravedno nametnut. Genetski nametnut, bez njihove krivice. Ipak ostali
dijelovi motora ne trpe previse njihovo stalno kocenje i beskrajno, beskorisno
klopotanje nego tvrdoglavo idu naprijed. Konkretno, jasno i jednostavno.
Vidljivo. Taj se motor, da odmah razjasnimo nalazi rasut po duzini i sirini
svijeta. Njegovi dijelovi sakupljaju kukuruz sa kolibarskih polja, kopaju
temelje za nove zgrade, grade i rade po Kolibama i sirom svijeta. Pokrivaju
kuce, uce u ucionicama skola, proucavaju nove i stare nauke, vesele se na
svadbama i tuguju u tuznim vremenima. Bore se svakodnevno na baustellama u
svijetu i u zavicaju. Otvaraju nove biznise i unapredjuju stare. Spremaju
zimnice, drva cijepaju, posjecuju se, obilaze. Uredjuju, uljepsavaju, dotjeruju.
Svakodnevno. Cudna neka masina i jos cudniji dijelovi. Cudesno lijepa sprava.
KiK. Kolibe i Kolibarci. Zapravo obrnuto: Kolibarci i Kolibe. Djuture.
Sarajevo 2003.
JURIKA
- Krušakaaaa, krušakaaa!
Mali, bosanski konjić u poznim konjskim godinama, ujednačeno sporo, vukao je stara zaprežna kola. Na kolima gumeni točkovi. U kolima hrpa zelene paprati, iz koje izviruju sepeti, a u njima prve ovogodišnje kruške. Naročito mirisne. Kruške ranke. Na prednjem dijelu platona, (tako su se u selu Kogo zvala ovakva kola, drvene konstrukcije i gumenih točkova) popriječena daska, naslonjena na desnu i lijevu bočnicu, a na dasci sjedi, blago povijen naprijed, sa rukama na koljenima i uzdama u rukama – stari Jurika. Sunce je povisoko odskočilo iznad planine Vu, iza čijih vrhova je uporno, svakojutreno, izlazilo, da zagospodari prostranom ravnicom, izmedju planine Vu i planine Mo, koje su na svojim sjevernim obroncima, kao pupčanom vrpcom, svezane velikom rijekom Saa. U podnozju, gdje pocinje plodna ravnica, smjesteno je, na putu, koji se račva baš u njegovom centru, selo Kogo.
-Kruške rankeee! Krušakaaaa, krušakaaa!
Pri svakom njegovom poviku, stari konjić trgne glavom uvis, a zatim je vrati nazad, nagnuvši je na jednu pa na drugu stranu, kao da razgleda kakav je rezultat Jurikinog reskog, pomalo kreštavog, povika. Jurika, staračkom rukom, makne šeširić sa očiju, obriše čelo i osmatra hoće li se na nekoj mahalskoj kapiji pojaviti kupac njegove robe. Tako lagano obilaze jednu po jednu mahalu, a ima ih ukupno sedam. Jurika odlično poznaje svaku od njih. Poznaje domaćina, njegovu porodicu, a zna i čime se domaćin bavi; da li radi u državnoj firmi, da li je penzioner ili je zemljoradnik. Djecu prepoznaje po roditeljima. Po obliku lica. Po ocu ili djedu. Nikad po materi. Djeca vole Juriku, jer se uvijek pravi slijep, kad mu se iza leđa, hitro istrčavši iza neke međe, zaskakuju na stražnji dio kola i vješto ugrabe jednu ili dvije kruške. Nakon toga u trenu se izgube i iza međe radosno jedu kruške kao nešto najslađe što se može zamisliti.Dobroćudan, kakvim ga je Bog stvorio, Jurika samo promrmlja: - 'alal bilo.
Na kapiju izlazi domaćica, sačeka da se kola zaustave i pita:
- Ima li krušaka?
- Ima kumo, slatke ko med.
- Pošto su ti?
- Dinar i po, ovaj mali lončić, a dva ovaj veliki.
Veći lonac je mjera za dobar kilogram, a pošto ga Jurika uvijek nesebično «navrši», može se govoriti o kilogramu i po. Manji lonac, napunjen kruškama je pola kilograma. Jurika je u stvari cijenu i stvorio prema većoj posudi, a manji se, valjda, nikada i ne upotrebljava, već služi više kao mamac za kupca. Svi su jako zadovoljni kad, za samo pola dinara razlike, dobiju dvostruko više krušaka. Ako se desi da, zbog besparice, neko ipak želi kupiti manji lončić krušaka, Jurika velikodušno, napuni veliki uz povjerljiv razgovor koji otprilike ide ovako:
- Ma znam ja kumo, nije plata bila. Evo tebi ovaj od dva dinara, za dinar i po, ali molim te ne govori nikome. Nije Jurika cicija, a i ti imaš te dječurlije podosta, da su ti živa i zdrava. I pozdravi mi Me'u, dobar je čo'jek. Eh, otkad se mi znamo.
Sa izgovorom glasa – H, Jurika je imao stanovitih problema pa je tako Hasan bio Asan, Husein – Usein, Hamdo – Amdo, a Mahmut – Mamut. A, Kogo je, pretežno, muslimansko selo pa je puno imena počinjalo ili imalo u sebi upravo ovaj glas. Povremeno je pokušavao da ipak ubaci taj glas, ali je to radio prilično nesretno, jer je onda Hasan bio Ahsan, Husein – Uhsein, Avdo – Havdo, Ahmet - Hamet i slično. Seljani se nisu ljutili na Juriku, nego su ga osjećali nekako svojim, kao da im je član porodice.
- Fala ti plaho, vidi se da si dobar čojk. -odgovorit će domaćica, sretna što će se svi najesti prvih krušaka.
Na Jurikinu viku na kapije bi najčešće izlazile domaćice, ali postojale su kuće iz kojih bi skoro redovno izišao domaćin da kupi krušaka. Za to je postojao specijalan razlog, a krio se ispod hrpe zelene paprati, u velikoj pletenci, kako se nazivala posebna staklena boca od desetak litara, u kojoj se ljuljuškala domaća šljivovica. Nakon što bi domaćin kuće kupio nešto krušaka, razgovor bi bio skrenut u nešto tečnijem pravcu.
- Moj kume, imam prave domaće. Odavno 'vake nisi probo. Od moje šljive vlastite. Nema ni grama šećera. Pravi lijek. Probaj, nećeš zažalit.
I, već Jurika vadi manju flašu u kojoj je uzorak te iste rakije iz pletenke. Drugi su prodavci rakije u takvim slučajevima pomalo podvaljivali, nudeći za probu bolju rakiju od one u pletenci, ali kod Jurike to ne bijaše slučaj. Kupac je mogao biti siguran da je rakija u obe posude bila ista. Najprije bi Jurika izvukao plutani čep iz manje flaše i malo otpio praveći nakon toga blaženo lice.
- E, godinama je pečem al' bolje od ove nisam ispeko, obrisavši laktom grlo flaše dodao bi je nestrpljivom domaćinu koji je njegov dugogodišnji mušterija.
Nakon probe, očito zadovoljan kupac bi doviknuo ženi da iznese jednu čistu flašu od litre, a ova bi to gunđajući mrzovoljno i učinila. Domaćin bi nešto na pola glasa ženi pričao o tome da se treba imati u kući ako bi neko došao u goste.
-Doš'o ne doš'o, nestaće nje i od tebe samog, - gunđala bi žena.
Jurika bi da ublaži zategnutu situaciju između muža i žene dodao:
- Dobra je za obloge, pravi lijek. Skida temperaturu bolje od pencilina.
Nakon što bi litra rakije promijenila vlasnika Jurika bi se srdačno oprostio, kratko trgnuo uzdama, a njegov konjić bi mahnuvši opet glavom udesno i ulijevo, lagano povukao kola i put bi se nastavio. Počesto je Jurika robu davao i na veresiju. Pogotovo rakiju. Uvijek je to bilo – do plate. A plata je obično bila u prvim danima mjeseca. Ne zapisujući nigdje, on bi, naravno, zaboravio sva imena onih koji su mu se zadužili. Zanimljiv je pak bio njegov način da te dugove nekako poravna. Nakon uvodnih razgovora, hvalisanja rakije, probanja i pretakanja došlo bi na red pitanje:
- E,sad reci ti meni moj Jurika kol'ko sam ti dužan!
- 'Vako. Onih deset, od prošli puta, i ovih deset sad, to je kume dvadeset dinara.
Ako bi kupac upitno pogledao, Jurika bi se kao lupio po glavi:
- Čekaj, čekaj, vala u pravu si, to nisi bio ti. Biće da sam te pobrko.
Ali, ako je bio na pravoj adresi, ova varka bi se uvijek isplatila i on bi namirio svoje dugove. Sa druge strane, seljani su, ipak, u najvecem broju takvih slucajeva, sami pamtili i izmirivali svoje dugove.
Posebno su bili zanimljivi razgovori o poljoprivredi. Jurika je bio živa riznica sveukupnih podataka o ovom nedjeljivom dijelu života mještana sela Kogo. Iako su skoro svi sposobni mještani radili u državnim firmama, poljoprivreda je bila nezaobilazna dopuna prihoda u domaćinstvima. Skoro svaka kuća imala je po jednu ili dvije kravice u štali, podosta peradi oko kuće i nešto zemlje, najčešće u manjim parcelama. Razgovor bi obično započinjao Jurika i to na jedan od slijedećih načina:
- Reci, kume svega ti, kako ti ove godine izgleda pšenica na Smrikovima, hoćel' podbacit k'o prošle godine.
Sve njihove njive oko sela znao je skoro napamet. Znao je kako ih seljani imenom zovu i koliko dunuma, poprilici, imaju.
- Ili – Proda ti onu Peravu. I jest ti bila, brate, živa. Prava vatra. Ne znam što si je i drž'o tako dugo. Čujem kupio si na pijaci drugu. Nek je 'airli.
- Ili – Čujem da si upario Dorata. Zaradio je on to davno. Ima on dobri' godina.
Razgovarajući s mještanima, vrlo prisno, godinama, poznavao je stanje u selu kao malo ko. Sa svoje strane, seljani, skoro da i nisu imali tajni pred Jurikom.
Dok bi obišao sve, zaseoke, dan bi uveliko bio u svojoj drugoj polovici. Istim laganim korakom, kako se i kroz selo kretao, konjić bi bio upravljen prema izlazu iz sela. Jurika je živio u malom, ali prostranom selu udaljenom sedam-osam kilometara od sela Kogo, smještenom na prvim uzvisinama planine Vu. Pošto je po svom običaju sa svakom prodanom litrom rakije i sam vršio probu kvaliteta, Jurika bi bio dobrano zagrijan iznutra, pa mu ni prva večernja svježina nije smetala.
- Krušakaaaa, krušakaaa!
Glas se polako gubio u daljini.
Sarajevo 2002.