|
|
|
|
Tako je tekao povratak u Kolibe Gornje… (odlomak…) Jedne noći dok je
bio u gorkom progonstvu dođe mu melek i tiho progovori. Meleka nestade. Nije stigao ništa da ga upita, a imao je toliko pitanja. Pogleda na mjesto gdje mu je žena spavala. Nije se micala. Diže se, izađe iz tijesne sobice na avliju da na česmi uzme abdest za molitvu. (…) Mukotrpan proces povratka u Kolibe Gornje počeo je polako da se razvija 1997. godine. Prve naznake da će ovo mjesto možda jednog dana biti ponovo naseljeno, mogle su se osjetiti u razgovorima protjeranih Kolibaraca koji su boravili u izbjeglištvu u Slavonskom Brodu i okolnim selima. Među izbjeglicama u tom području vladala je podijeljena atmosfera. Dok su jedni održavali stalnu nadu u mogući povratak, drugi su gledajući «realnu» situaciju bili uzdržaniji i nisu iskreno vjerovali u mogući povratak. Ruku na srce, nakon svih stravičnih ratnih razaranja i nakupljene mržnje u ovoj regiji, kao i izrazito teške sigurnosne situacije u Kolibama, te 1997. godine, bilo je vrlo lako pogriješiti i reći da od povratka nema ništa. Ipak negdje u dubini duše, ova grupa koja nije vjerovala u povratak, nije se previše opirala povremenim pokušajima da se organizira povratak, pa se njihove opstrukcije nisu previše odrazile na pokušaje da se pokrene povratak u Kolibe. Mjesto gdje su se najčešće okupljali Kolibarci i razgovarali o mogućem povratku, bio je mesdžid u Sl. Brodu gdje se dolazilo petkom na džumu namaz. Osim toga, okupljali su se i po kućama gdje su boravili kao izbjeglice. Tako su prva dva veća sastanka na kojima se razgovaralo o povratku napravljena u Trnjanima, u kući u kojoj je kao izbjeglica boravio Emin Matinjanin. Sastanci nevoljnika, odlučnih da se vrate na svoje, održavani su i u kući, gdje je kao prognanik boravio Ferid hadžija Mašić, kao i u kući gdje su boravili Alija i Besima Mašić. Iz sjećanja Kolibaraca koji su živi svjedoci toga vremena, može se izvući zaključak da je u povratak najviše vjerovao i tako se i ponašao – Ferid Mašić hadžija, čovjek koji je već dobrano zagazio u osmo desetljeće svog života. Na tim prvim sastancima u Trnjanima izabran je i prvi Odbor za povratak sastavljen od pet ljudi a za njegovog predsjednika izabran je Alija Mašić. Prisutni su bili skoro svi Kolibarci koji su tada boravili na području Sl. Broda. Bilo je po kazivanjima svjedoka prisutno četrdesetak Kolibaraca. Na istom ali i na drugom nivou, u saradnji sa institucijama, koje su mogle omogućiti pomoć pri povratku, djelovao je, neumorno, kolibarski učitelj – Ivo Križanović a njemu uz rame Šerif Isaković, odvjetnik iz Dervente. Uz ove Kolibarce i njihove prijatelje, kao ljudi spremni na povratak i na preuzimanje svih rizika, koje je taj čin mogao donijeti, pojavili su se i drugi Kolibarci, koji će ubrzo stvoriti prvu zdravu povratničku jezgru. Na molbu Ive Križanovića, upućenu Feridu Mašiću, napravljen je i prvi spisak eventualnih povratnika. Njega je napravio Mašić Alija. Po surovoj zimi, boreći se sa snijegom koji je zasipao puteve, taj spisak, koji je za Kolibarce u neku ruku historijski dokument, Ferid je, teško narušenog zdravlja, na svom malom motociklu odnio Ivi Križanoviću. Mada je Ivo danas profesor književnosti, Kolibarci su ga uvijek zvali – naš učitelj Ivo. U to vrijeme Kolibarci se nalaze rasuti širom Evrope. Tako mnogi osim u Hrvatskoj i BiH, borave u Njemačkoj, Holandiji, Danskoj, Švedskoj, Švicarskoj, Austriji i na Islandu. Istovremeno dok traje borba za povratak u Kolibe, te 1997. godine odvijala se i grozničava borba Kolibaraca za ostanak u tim zemljama. I dok su se u mnogim zemljama Kolibarci uspjeli izboriti za trajniji boravak, bitka za ostanak u Njemačkoj za mnoge je bila izgubljena, zbog krutog stava njemačke vlade da se izbjeglice iz Bosne moraju vratiti kućama. (Kasnije će se pokazati da je ovaj stav njemačke vlade bio ispravan i pozitivan za obnovu Bosne i Hercegovine.) Iako su pokušavali sve, da ostanu u Njemačkoj, mnogi Kolibarci će ipak biti istjerani (dobrovoljno) iz Njemačke u narednoj 1998. godini. Manji broj vraćen je u Bosnu 1999. godine a jedan mali broj nije se ni opirao povratku pa su se vratili već 1997. godine. Takvi su bili Zaim Krdžalić, Sedin Žepčan, Senad Mašić i još nekolicina. Jedan dio Kolibaraca uspio je nekako da se «spasi» i da ipak ostane u Njemačkoj, dok je jedan broj uspio preći u druge države, USA, Kanada, Švedska itd. Ovo sve upućuje na to, da povratak u Kolibe Gornje nije bilo nimalo jednostavno otpočeti i da su teškoće koje su se pojavljivale bile ogromne. Kolibarci su bili potpuno razbijeni. Probijanje leda povratka te 1997. godine bilo je suočeno sa previše protivnika. Jedan dio Kolibaraca je bio ravnodušan i neodlučan, a vrlo mali broj ljudi vjerovao je iskreno u povratak. Ipak, nakon što je ustanovljeno da postoje i takvi koji se žele vratiti u Kolibe, u pomoć je priskočila međunarodna zajednica, na prvom mjestu UNHCR, (Oliver Burš) i omogućila sredinom 1998.godine prve kontakte povratnika sa vlastima u Bosanskom Brodu. Ti prvi kontakti nisu urodili plodom ali Kolibarci nisu odustajali od povratka. Ivo Križanović činio je stalne pritiske na odgovorna lica i institucije da se Kolibarcima i svim drugima omogući povratak na svoja ognjišta. Nekoliko puta sastajali su se Kolibarci u kući svoga učitelja Ive, kako bi dogovorili naredne korake. Sastancima je skoro redovno prisustvovao i Šerif Isaković, koji je činio jako mnogo, da se povratak pokrene. Bilo je pokušaja da se u saradnji sa jednom humanitarnom organizacijom, (IOCC - ? op.a.) koja je imala sjedište u Banjaluci, ostvari obnova četiri kuće u Kolibama, ali je taj pokušaj nažalost propao. Zatim je organiziran još jedan susret sa vlastima i nadležnim licima u Bosanskom Brodu. Prvi susret održan je u zgradi općine Bosanski Brod, a drugi u zgradi pošte. U kolibarskoj delegaciji u tim susretima bili su: Mašić Alija, Mašić Ferid, Žepčan Rasim Brajka, Mašić Alija-Alica, Mašić Zuhdija, Mašić Ismet… Na drugom sastanku sa srpskim vlastima u Bosanskom Brodu dogovoreni su i prvi konkretni potezi procesa povratka u Kolibe Gornje. Tako je napravljena i ovjerena lista od trideset imena, ljudi-povratnika kojima je dozvoljen prolaz za Kolibe Gornje, na poslove čišćenja porušenih objekata i pripreme za obnovu istih. Upriličena je i posjeta mezarju u Kolibama Gornjim, koja je izvedena autobusom uz pokroviteljstvo UNHCR-a. Put je plaćen od strane povratnika. To je bio i svojevrstan test od strane UNHCR-a koji je želio provjeriti da li stvarno postoji spremnost ljudi na povratak. Taj obilazak dogodio se 15. septembra 1998. godine. Isti dan su se neki ljudi odlučili da definitivno ostanu u Kolibama. Uredili su u devastiranoj kući Rifata Žepčana minimalne uslove za prenoćište. Bili su to Žepčan Mehmedalija, Mašić Ismet, Havić Suvad i Havić Zahid. Prve neophodne stvari za boravak i početak obnove (spužve, pokrivače, najlonsku foliju, šporete, lopate i dr.) dovezao je svojim kamionom, Suvad Žepčan, a s njim je bio Alija Mašić. Tako se ovi ljudi uzimaju kao prvi istinski povratnici, a 15. septembar 1998. godine, kao dan povratka u Kolibe Gornje. Čovjek je konačno došao u svoj zavičaj i odlučio je čvrsto da ostane u njemu, bez obzira na sve rizike koji tada nisu bili zanemarivi. Te noći u Kolibama su prenoćili Kolibarci i sutradan su krenuli u obnovu Koliba. Već 17. septembra u Kolibe su stigli i Halil Mašić, Ferid Mujčin, Ferid Havić, Nurija Selimagić, Sabra Selimagić, Alija – Alica Mašić, Muharem Mašić, Izudin Žepčan, Sead Mujčin, Suhbija Lemeš i Almas Mašić. Taj dan organizirano je čišćenje puta od kuće Mehmedalije Žepčana do glavnog puta, kao i čišćenje oko kuće gdje je uređeno privremeno prenoćište. Od toga dana Alija Mašić je svakodnevno izrađivao u dogovoru sa ostalim povratnicima plan rada i aktivnosti na pripremanju Koliba za definitivnu obnovu. Vođen je i spisak svih povratnika čiji se broj, lagano povećavao. Tako je za 18. septembar zabilježeno da su vođene slijedeće aktivnosti: Čišćenje kuće Mehmedalije Žepčana, Ferida Mujčina i stambenog objekta za ljude koji rade na raščišćavanju. Usput je pregledano i okolno zemljiše, za koje se pretpostavljalo da može biti ugroženo neeksplodiranim eksplozivnim sredstvima. Taj dan Sabra Selimagić skuhala je i prvi poslijeratni grah, za sve povratnike koji su taj dan boravili u selu. 19. septembra 1998. godine u Kolibama su prenoćili: Alija Mašić, Mehmedalija Žepčan, Ferid Mujčin, Ismet Mašić, Suhbija Lemeš i Almas Mašić. Taj dan čišćeno je između ostalog i na kući Almasa Mašića. Istoga dana povratnike je posjetila patrola danske jedinice iz nordijsko-poljskog bataljona – kap. Jorlenson i major Moos. Uvjeti boravka u Kolibama tih dana bili su iznimno teški. Kuća u kojoj se noćivalo bila je bez krova, vrata i prozora, zidovi puni vlage i insekata, svuda su se vrzmale zmije otrovnice, dotada neviđene na ovim terenima, peći su izbacivale gomile dima u prostor za spavanje, voda iz bunara onečišćena, namirnica za prehranu bilo je u minimalnim količinama, putevi su bili jedva prohodni, polja prepuna mina, a bili su prisutni i mnogi drugi problemi, kao što je teško narušeno zdravlje nekih povratnika i nedostatak adekvatnog alata za čišćenje terena. U prvim danima povratka, skoro redovno u Kolibama i u Bosanskom Brodu boravio je i Senad (H) Mašić, pomažući povratnike na razne načine i pokušavajući im osigurati razne vrste pomoći. Nesebično se uključio u proces povratka nastojeći svojim radom i kontaktima sa raznim institucijama i osobama u Sarajevu, Derventi, Brodu, Doboju, Tuzli i Zenici izboriti povoljniji tretman povratnika i sigurniji boravak u porušenom selu. U daljnjem razvoju događaja Senad Mašić odigrat će odlučujuću ulogu u obnovi Koliba Gornjih. Jednakim žarom posvetio se obnovi privatnih objekata mještana povratnika, ali isto tako i seoske infrastrukture. Njegovim djelovanjem olakšan je put ka obnavljanju električne mreže, vodovodne mreže, osnovne škole u Kolibama Gornjim kao i mnogih drugih objekata i sadržaja u selu. Cijelu 1998. godinu radio je sa kolibarskim povratnicima na stvaranju uvjeta za povratak, zatim za siguran boravak u Kolibama, a nakon toga na učvršćivanju zdrave ideje sigurnog i održivog povratka. Njegovo ime postat će uskoro sinonim za obnovu Koliba Gornjih. Nailazeći na ogromne poteškoće i silna otrovna, podmetanja sa mnogih strana, u svom radu ovaj Kolibarac nikada nije posustao u svojim naporima da Kolibe Gornje ponovo postanu mjesto ugodnog življenja. Naravno, prvi dani povratka donosili su i povremene vrlo neugodne provokacije, osoba koje su najčešće u automobilu dolazile u Kolibe i pokušavale prestrašiti povratnike, ne bi li ih odvratili od njihovih želja za povratakom. Ipak, treba reći da, te provokacije u Kolibama nisu bile tako žestoke kao u drugim područjima povratka u Bosni i Hercegovini. Razlog tome treba tražiti i u redovnim policijskim obilascima, korektnih patrola policije iz policijske stanice Bosanski Brod. Svakako se mora napomenuti da su Kolibarci nosili i svojevrstan moralni kredit iz ratnih zbivanja na području svoga sela. Poznato je da su mještani ovog malog sela, za vrijeme rata, herojski, grčevito i uporno pokušavali da odbrane svoje selo. Pritom su stravično stradavali, mnogi mještani izgubili su živote kao borci ili kao civili, a mnogi su bili ranjavani i ostali su doživotni invalidi. Ipak, to ih nije spriječilo da u mnogim prilikama pokažu svoju ljudsku veličinu. Tako je u srpskom dijelu stanovništva preovladavao, ipak pozitivan odnos prema povratku Kolibaraca. Nevoljnici srpske nacionalnosti, koji su imali priliku da se za vrijeme rata nađu u Kolibama Gornjim, sjećali su se izuzetno poštenog odnosa Kolibaraca prema njima, a svi oni ostali su spašeni i živi zahvaljujući humanom odnosu Kolibaraca, uprkos teškoj mrzilačkoj propagandi koja je vođena nesmiljenom žestinom na svim stranama koje su učestvovale u ratnim zbivanjima. Pozitivna strana ratnih zbivanja olakšat će umnogome proces povratka mještana ovog sela na svoja ognjišta. Tako su se, u samim početcima povratka, pojavili ljudi, iz kruga srpske nacionalnosti, nudeći svoju pomoć i olakšavajući materijalni i sigurnosni aspekt povratka. Dobročinstva učinjena za vrijeme rata počela su se vraćati u procesu povratka na svoja ognjišta. Broj novih istinskih povratnika lagano se povećavao iz dana u dan. Tako je zabilježeno da se 22. septembra 1998. godine u Kolibama nalaze i noćuju slijedeće osobe: Ferid Mašić, Ferid Mujčin, Alija Mašić, Halil Mašić, Ismet Mašić, Zahid Havić, Suvad Havić, Ferid Havić, Nurija Selimagić, Sabra Selimagić, Suhbija Lemeš, Avdo Havić i Meša Žepčan. Toga dana otpočelo je raščišćavanje ruševina kuće Ferida Mašića, Suhbije Lemeša i Avde Havića. Navečer istog dana dolazili su Srbi nudeći pomoć povratnicima. Sutradan 23. septembra 1998. godine, izvodi se čišćenje ruševina kod kuće Suvada Havića, Nurije Selimagića, Zahida Havića i Halila Mašića. Isti dan Kolibe su posjetili i još neki Kolibarci koji su iskoristili priliku da počnu raščišćavanje puteva u svojim mahalama i čišćenje svojih kuća. Među njima su bili: Ramo Karić, Alija Karić, Hasan Bajrić, Muharem Mašić, Halima Mašić, Muvedeta Karić, Alija-Seka Omerbašić, Sanela Omerbašić i Alija Mašić. 24. septembra u Kolibama su prenoćili Ismet Mašić, Alija Mašić, Suhbija Lemeš, Halil Mašić, Suvad Havić i Safet Salčinović. Čistila se ruševina Safeta Salčinovića i završavalo čišćenje kuće Ismeta Mašića. Taj da boravili su u Kolibama još neki Kolibarci koji su svoj boravak iskoristili za poslove rašćišćavanja oko svojih kuća. Među njima su bili: Rasim Žepčan Brajka, Mersija Mujčin, Kenan Mujčin, Dženan Mujčin, Malka Mašić, Kemal Mujčin, Besima Žepčan, Ramiza Hodžić, Almas Mašić i Fuad Hodžić. Poseban značaj povratku u Kolibe davali su odvažni povratnici koji su noćevali u Kolibama. Taj hrabri čin odavao je utisak stvarnog povratka i čvrste volje da se ostane u Kolibama. Ovi ljudi preuzimali su na sebe i sve rizike od mogućih provokacija onih koji se nisu mirili sa povratkom. Rizikovali su i svoje zdravlje noćujući u neljudskim uvjetima, boreći se sa insektima i parcovima i hraneći se u totalno nehigijenskim uvjetima. Ostat će zabilježeno da je najstariji povratnik koji je u kritičnim danima povratka noćevao u Kolibama bio Alija-Alica Mašić a najmlađi – Hasan Havić sin Avde i Mirsade. Iz srednje generacije, od omladinskog naraštaja prvi se u Kolibe vratio i to na način da tu i ostane – Denis Krdžalić sin Zaima. Bilo je i onih koji su tih prvih dana povratka noćevali u svom automobilu kakav je bio recimo Suvad Žepčan. Mnogi mještani u to vrijeme, navraćali su u Kolibe samo preko dana i koristili priliku da za dnevne svjetlosti urade neke poslove oko svojih kuća ili da naprave par fotografija odn. snimaka kamerama. Predveče su napuštali Kolibe i iz raznih razloga odlazili u svoja sigurnija prebivališta u susjednoj Hrvatskoj ili drugdje gdje su tada boravili. Ipak i njihova uloga u procesu povratka nije zanemariva pa su sve njihove posjete, u prvim najznačajnijim danima povratka, uredno zabilježene. 25. septembra 1998. godine u Kolibama su prenoćili: Suhbija Lemeš, Ismet Mašić, Alija Mašić, Safet Salčinović, Avdo Havić i Zaim Krdžalić. Radilo se ponovo na čišćenju puteva i porušenih kuća. 26. septembra 1998. godine radilo se na čišćenju puta i kuća u Mašića mahali a radili su: Alija Mašić, Muharem Mašić, Huso Mašić, Esad Karić, Šeća Karić, Karić Alija, Karić Muvedeta, Karić Ramo i Bajrić Haso. Na drugim dijelovima Koliba izvođeni su također radovi raščišćavanja a radili su taj dan: Ismet Mašić, Zaim Krdžalić, Suhbija Lemeš, Safet Salčinović, Hana Mašić, Nurdin Mašić, Selvedin Mašić, Suvad Žepčan, Ćazim Žepčan, Mirsad Žepčan i Sedin Žepčan. 27. septembra 1998. godine noćili su u Kolibama: Ismet Mašić, Zaim Krdžalić, Alija Mašić, Safet Salčinović i Suhbija Lemeš. U Kolibama su boravile taj dan i slijedeće osobe: Esad Mujčin, Omer Kobiljar, Mevlida Mujčin, Zulejha-Hasiba Kobiljar i Anto Matković. Na raščišćavanju su radili: Rasim Žepčan Brajka, Malka Mašić, Mersija Mujčin, Kenan Mujčin, Dženan Mujčin, Kemal Mujčin, Besima Žepčan, Ramiza Hodžić, Fuad Hodžić i Almas Mašić. 28. septambar 1998. godine: Mašić Ismet, Mašić Alija, Krdžalić Zaim, Safet Salčinović, Lemeš Suhbija, Havić Avdo, Begzić Enver, Žepčan Smajo, Žepčan Tahir i Begzić Edin. 29. septembar 1998. godine u Kolibama rade i borave: Mašić Ismet, Mašić Alija, Krdžalić Zaim, Lemeš Suhbija, Havić Ferid, Havić Avdo, Salčinović Safet, Karić Alija, Karić Muvedeta, Karić Ramo, Karić Šeća, Omerbašić Alija, Hilda, Bajrić Haso, Mašić Halima, Mašić Alija-Alica, Muharem Mašić, Mašić Fahira, Ernad, Hazim i Paša Mašić, Karić Sead. Taj dan noćili su u Kolibama: Mašić Ismet, Alija Mašić, Suhbija Lemeš, Safet Salčinović, Zaim Krdžalić, i Havić Ferid. 30. septembra radili su u Kolibama: Alija Mašić, Ismet Mašić, Suhbija Lemeš, Zaim Krdžalić, Safet Salčinović, Ferid Havić, Nurija i Sabra Selimagić, Enver Begzić, Edin Begzić, Ermin Muminović, Tahir Žepčan, Smajo Žepčan, Zahid Havić, Sutko Havić. Ovi ljudi su te noći i prenoćili u Kolibama. 01. oktobra 1998. godine napravljen je i prvi spisak od deset porodica kojima treba popraviti kuće. Na tom spisku bile su porodice: Žepčan Mehmedalije, Mašić Ismeta, Mujčin Ferida, Mašić Alije, Selimagić Nurije, Lemeš Suhbije, Mašić Ferida, Havić Zahida, Mašić Halila i Žepčan Rasima Brajke. Istog dana u Kolibama su na raščišćavanju radile slijedece osobe: Alija Mašić, Ismet Mašić, Suhbija Lemeš, Nurija i Sabra Selimagić, Enver Begzić, Edin Begzić, Ermin Muminović, Tahir Žepčan, Smajo Žepčan, Zahid i Sutko Havić, Avdo Havić, Mašić Halil i Mujčin Ferid. 02. oktobra u Kolibama borave i rade iste osobe kao i prethodni dan. 03. oktobra u Kolibama borave i rade: Alija Mašić, Ismet Mašić, Suhbija Lemeš, Nurija i Sabra Selimagić, Enver Begzić, Halil Mašić, Zahid Havić, Suvad Havić, Edin Begzić, Ferid Mujčin, Žepčan Smajo, Žepčan Tahir, Ermin Muminović, Ferid Mašić i Rasim Žepčan Brajka. U Kolibama su prenoćili tada: Alija Mašić, Ismet Mašić, Suhbija Lemeš, Nurija i Sabra Selimagić, Halil Mašić, Zahid Havić, Suvad Havić, Ferid Mujčin, Ferid Mašić i Rasim Žepčan Brajka. Povratnici u Kolibe skupljali su među sobom novac za koji su kupovali osnovne namirnice, potrebne za golo preživljavanje, a pokrivali su povremeno i različite transportne troškove. 05. oktobra 1998. godine u Kolibama su prenoćili: Alija Mašić, Ismet Mašić, Ferid Mašić, Nurija i Sabra Selimagić, Zaim Krdžalić, Almas Mašić, Ferid Mujčin, Derviš Plehandžić i Suvad Žepčan. 06. oktobra u Kolibama rade: Suvad Žepčan, Ferid Mašić, Ismet Mašić, Alija Mašić, Alija Karić, Nurija i Sabra Selimagić, Zaim Krdžalić, Derviš Plehandžić, Ferid Mujčin, Almas Mašić, Muharem Mašić, Haso Bajrić, Esmir Karić, Anela Karić, Ramo Karić, Sanela i Alija-Seka Omerbašić, Esad Karić i Šeća Karić. Isti dan stigla je pomoć, u odjeći i alatu, od danskog bataljona SFOR-a. Također toga dana, povratnici su formirali delegaciju koja je posjetila direkciju gradskog vodovoda u Brodu u namjeri da se osigura makar minimalni dovod gradske vode u Kolibe Gornje. Iz raznih razloga ovaj put bio je neuspješan. Taj dan prenoćili su u Kolibama: Zaim Krdžalić, Ismet Mašić, Alija Mašić, Almas Mašić, Ferid Mujčin, Mehmedalija Žepčan, Suvad Havić, Nurija i Sabra Selimagić, Derviš Plehandžić i Suvad Žepčan. Taj dan završeno je čišćenje ruševine Ferida Mašića a čišćena je i kuća Sabihe Krdžalić. Bit će zabilježen i slučaj Derviša i Zemke Plehandžić koji su u maloj zgradici u kojoj je normalno bio postavljen hidrofor, uredili prostor od dva kvadratna metra u kojemu su proveli pet mjeseci surove posavske zime, dok nisu dočekali da usele u svoju novoobnovljenu kuću. 07. oktobra u Kolibama su: Mehmedalija Žepčan, Alija i Ismet Mašić, Derviš Plehandžić, Suvad Havić, Nurija i Sabra Selimagić, Zaim Krdžalić, Suvad Žepčan, Ferid Mujčin i Almas Mašić. Radilo se na čišćenju kuće Enesa Mujčina, Derviša Plehandžića, Suvada Žepčana i na kući Nade Bečić. Prenoćili su taj dan u Kolibama: Mehmedalija Žepčan, Alija i Ismet Mašić, Derviš Plehandžić, Suvad Havić, Zaim Krdžalić, Suvad Žepčan i Ferid Mujčin. 08. oktobra zabilježeno je da su Nada Bečić i Sabiha Krdžalić donirale po 50 (pedeset) maraka za radove na čišćenju kuća. Taj dan rade u Kolibama: Suvad Žepčan, Mehmedalija Žepčan, Smajo Žepčan, Tahir Žepčan, Alija Mašić, Derviš Plehandžić, Suvad Havić, Ferid Mujčin, Enver Begzić, Mustafa Havić, Jahija Mašić i Zaim Krdžalić. Čišćene su ruševine kod Meše Žepčana i Ferida Mujčina. Prenoćili su u Kolibama: Mehmedalija Žepčan, Smajo Žepčan, Tahir Žepčan, Alija Mašić, Derviš Plehandžić, Enver Begzić, Mustafa Havić, Jahija Mašić i Zaim Krdžalić. U svom redovnom obilasku radne grupe policijska patrola iz Bosanskog Broda ustanovila je da je stanje u Kolibama uredno. 09. oktobar 1998.godine u Kolibama su prenoćili: Ismet Mašić, Jahija Mašić, Halil Mašić, Zahid Havić, Mustafa Havić, Enver Begzić, Smajo Žepčan, Tahir Žepčan, Nurija i Sabra Selimagić i Mehmedalija Žepčan. Isti dan u Kolibama rade: Zaim Krdžalić, Alija Mašić, Ismet Mašić, Derviš Plehandžić, Smajo Žepčan, Tahir Žepčan, Enver Begzić, Mustafa Havić, Jahija Mašić i Mehmedalija Žepčan. Radi se na kući Ismeta Mašića i Suhbije Lemeša. 10. oktobar 1998. godine u Kolibama su prenoćili: Mehmedalija Žepčan, Mašić Ismet, Nurija i Sabra Selimagić, Halil Mašić, Zahid Havić, Enver Begzić, Tahir Žepčan i Smajo Žepčan. U Kolibama taj dan rade: Ismet Mašić, Mustafa Havić, Jahija Mašić, Nurija i Sabra Selimagić, Halil Mašić, Zahid Havić, Mehmedalija Žepčan, Enver Begzić, Smajo Žepčan, Tahir Žepčan, Mašić Alija sin Alage, Mašić Admir i Mujčin Rajif. 11. oktobra prenoćili su u Kolibama: Mehmedalija Žepčan, Ismet Mašić, Nurija i Sabra Selimagić, Halil Mašić i Zahid Havić. Taj dan u Kolibama rade: Mehmedalija Žepčan, Ismet Mašić, Nurija i Sabra Selimagić, Halil Mašić, Zahid Havić, Smajo Žepčan, Tahir Žepčan, Sija Mujčin, Hodžić Ramiza, Hodžić Alisa, Hodžić Fuad, Žepčan Rasim Brajka, Mašić Malka … (spisak nečitljiv). Treba reći da su mnogi Kolibarci obaviješteni odmah u početku da je počeo povratak u Kolibe. Glas o nadljudskim naporima da se nekako stvore uvjeti kakvog-takvog života u Kolibama, proširio se vrlo brzo svuda gdje su boravili izbjegli Kolibarci. Jedan broj njih počeo je polako dolaziti u Kolibe i nuditi pomoć, dok je jedan broj u nevjerici da je povratak moguć, vršio razne opstrukcije kritikujući «glupost» povratnika, koji su se po njima uputili na jedan veoma rizičan i nerealan put. Neki su jednostavno čekali da vide šta će se dogoditi i koliko će daleko otići povratak, procjenjujući vrijeme kad će i oni eventualno doći i ostati u Kolibama. Drugi su znali doći u Kolibe, očistiti teren oko svoje kuće i odmah se vraćati u sigurnija prebivališta, tražeći pritom razne vrste izgovora zašto se aktivnije ne uključuju u mukotrpan proces povratka. Te 1998. godine, a ona je bila svakako najznačajnija, kad je proces povratka u Kolibe Gornje u pitanju, povratak su kreirali i trasirali put manje-više isti ljudi, ljudi koji ni jedne sekunde nisu sumnjali u mogućnost povratka. Njihove žrtve, u raznim oblicima, od materijalnih do sigurnosnih i zdravstvenih, ostavit će na njima zauvijek urezane, duboke tragove. Njihova borba za temeljna ljudska prava, među kojima je pravo na dom i povratak na ognjište, jedno od najsvetijih, bila je skoro jednaka grandioznoj borbi Kolibaraca za svoje selo u ratnim godinama. Kasnije će ovi ljudi biti na razne načine omalovažavani a njihove žrtve i ogromni napori umanjivani. Sličnih pokušaja bilo je i kad je veličanstvena ratna odbrana Koliba Gornjih u pitanju. Oni koji žive otvorenih očiju rekli bi samo: nikad kraja ljudskoj gluposti i pokvarenosti. Početkom 1999. godine broj povratnika će se naglo povećavati, zahvaljujući nevjerojatnoj izdržljivosti i upornosti onih koji su u povratak vjerovali cijele 1997. i 1998. godine. 12. oktobra 1998. godine u Kolibama Gornjim su prenoćili: Mehmedalija Žepčan, Ismet Mašić, Alija Mašić, Nurija i Sabra Selimagić i Halil Mašić. Tog dana u Kolibama su osim gore navedenih, radili na raščišćavanju svojih i drugih objekata u selu: Sakib Mujčin, Sabit Mujčin, Safet Mujčin, Reuf Mujčin, Rusmir Mujčin, Adil Mujčin, Ajša Mujčin, Ćaza Mujčin, Sija Mujčin,Zahid Havić, Malka Mašić i Rasim Žepčan Brajka. 13. oktobra u Kolibama Gornjim su radili i prenoćili: Ismet Mašić, Mehmedalija Žepčan, Alija Mašić, Sakib Mujčin i Suvad Žepčan. U Kolibama taj dan rade još: Adil i Ajša Mujčin, Sabit i Ćaza Mujčin. 14. oktobra u Kolibama su radili i prenoćili: Ismet Mašić, Alija Mašić, Zaim Krdžalić, Safet Salčinović, Nurija i Sabra Selimagić, Halil Mašić, Suvad i Zahid Havić, Mehmed Muminović i Suhbija Lemeš. Zabilježeno je da je tih dana svoju kuću počeo čistiti i pripremati za obnovu i Hajrudin Mujčin, a pomagali su mu Šerif Banjić i Jasim Zahirović. Uskoro je u Kolibe Gornje došao i Ibro Mujčin koji je pripremao svoju kuću za obnovu. Nažalost prilikom jednog putovanja iz Koliba u mjesto gdje je tada privremeno stanovao dogodio mu se prometni udes u kojem je izgubio život. Tako je protekao prvi mjesec živog i istinskog povratka u Kolibe Gornje. Zahvaljujući vođenim dnevnicima i knjigama plana obnove, kao i izjavama živih svjedoka toga vremena moguće je (i potrebno) rekonstruirati svaki korak obnove i procesa povratka. Masa kontradiktornih priča o početku povratka u Kolibe Gornje dovodi ljude često u nejasnu i konfuzno-konfliktnu situaciju. Da bi se to jednom, za sva vremena izbjeglo, potrebno je što jasnije i na vrijeme ocrtati epopeju povratka u Kolibe Gornje. Povratak u Kolibe, omogućio je ljudima da konačno počnu vjerovati makar u minimum pravde na ovom svijetu. Nažalost ti teški dani, puni fizičkih i psihičkih opterećenja, puni iskušenja i odricanja, odnijeli su neke Kolibarce prerano u smrt, ali su njihove džennaze, ako to može biti ikakva utjeha, obavljene u Kolibama Gornjim. To su bili dani kada je čovjek gledao očima zajednice u kojoj živi, kada su ljudi bili izloženi zajedničkoj nesreći i zajednički je podnosili. Tada je pravda (koja je inače na ovom svijetu veoma sumnjiv pojam) bila koncentrirana samo na povratak. Ljudi su svesrdno pomagali jedni drugima u dugim noćima i danima nepoznatih iskušenja. Gledano očima mistika, to su bila zlatna vremena Koliba Gornjih i kolibarskih povratnika. Ta nevjerojatno precizna definicija stanja duha, pokazat će se kasnije apsolutno tačnom, jer što je vrijeme više odmicalo i broj povratnika se povećavao, a njihovo materijalno stanje popravljalo, stanje duha bilo je sve ugroženije a ljudi su pomalo gubili duhovnu bitku sa iskušenjima koja nisu bila mala. Kasnije, u drugoj i trećoj fazi povratka vidjet ćemo da se selo materijalno izuzetno brzo obnavlja ali i da se moral i osnovne etičke vrijednosti čovjeka neumoljivo ruše. Tako je potvrđena, još jednom, teorija da se materijalnom obnovom, stanje duha ne nepripremljenom terenu spontano urušava. Negdje krajem oktobra i početkom novembra, broj povratnika se neznatno povećao pa tako bilježimo da se kao nova lica na listi povratnika pojavljuju – Zorić Mehmedalija-Sead i Selma, Mašić Jasmin (S),Edhem Mujčin…Bilo je jos nekoliko Kolibaraca koji su tih dana dolazili u Kolibe. Ostajali bi preko dana čisteći oko svoje kuće, ali se nisu prijavljivali gore navedenoj povratničkoj grupi tako da njihova imena ostadoše nezabilježena u dnevnicima povratka i u planovima rada za pojedina vremenska razdoblja. Oni se nisu prijavljivali za zajedničke akcije obnove puteva i kuća, a isto tako nisu učestvovali u dežurstvima koja su uvedena da bi se očuvao tako potreban privid organiziranog povratka. Sve u svemu tih dana 1998. godine povratak u Kolibe Gornje dobio je svoj prvi dublji korijen. On će vremenom jačati, a broj žila će se sve više granati. Bilo je i kritičnih vremena, kada se drvo povratka opasno ljuljalo pod udarima surovih vjetrova. Tako je povremeno u selu ostajalo svega nekoliko ljudi koji su držali tanki plamen povratka u životu, a jednom prilikom zabilježeno je, u vrijeme NATO bombardovanja Srbije, da su skoro svi povratnici uplašeni za vlastite živote napustili Kolibe. Ostao je sam-samcat u ogromnoj želji da se ne ugasi zadnji plamičak povratka, Ismet (Omera) Mašić. U ogromnoj crnoj rupi, tamne samoće, Ismet je moleći se Bogu da mu podari snagu da izdrži, ostao u Kolibama. On je ipak duboko u sebi vjerovao i te noći da nije sam. I nije bio. U decembru iste godine u potpuno razorenom mjestu zacrvenio se i prvi krov. Nekako stidljivo, među stotinama porušenih sestara, kuća Rasima Žepčana Brajke, djelovala je sa novim krovom, nestvarno i bajkovito. Izgledala je kao dijete koje sa drvenim mačem ne odstupa pred ogromnom vojskom tamnih bića-sjenki iz davnih pripovijetki. Ubrzo će još nekoliko kuća dobiti nove krovove i stare stanovnike. Totalna destrukcija polako se povlačila pred upornim napredovanjem čovjeka - Božijeg plemenitog roba. Čovjeku je dodijalo da bude iščupan, negdje u tuđem svijetu. Dojadilo mu stalno urušavanje duše njegove. I tako je odlučio da se vrati svom starom korijenu, makar se morao mukotrpno, iznova, na njega kalemiti. Vjerovao je čovjek POVRATNIK u Božiju pravdu, jer mu je ljudske «pravde» već bilo dosta. Na vrh glave. «Ljudi» su prečesto, krvavo, zloupotrebljavali velika ovlaštenja koja su im bila nesebično dodijeljena. Dodijeljena im je i obaveza od Boga, da čine dobro na ovoj maloj planeti. Da pale svjetlo i razgone crne sjene. A šta su činili «ljudi»? U svojoj obijesti i umišljenosti, smišljali su stotine načina, naravno, pri tom se vješto pravdajući da to čine u ime nekih viših interesa, kako da ljude zavedu na puteve nesreće i zla. Uzalud je mali, obični čovjek, pokušavao da ostane u miru sa svima, da bi bio pomiren sa sobom, pokušavao nejak i nemoćan da odbrani svoje pravo da ostane u svojoj kući, sa svojom djecom, svojim komšijama, svojim prijateljima… Ponekad je, ne imajući nikakvog pravog izlaza, prkosno stajao ispred svoje kuće, ispred svoga naselja, uzimao stari zahrđali mač, da bi po cijenu života sačuvao svoju mukom stečenu sirotinjsku imovinu, žrtvujući svoj život i moleći se Bogu da ga zlo ipak zaobiđe. Mali, obični, teško primijetni čovjek, bio je tako odjednom Veliki Čovjek. I onda kad je branio svoje ognjište, kad je patio za izgubljenim prijateljima, liječio svoje bolne rane, i onda kad je u progonstvu patio za ognjištem svojim, ali i u vremenima kad se tom ognjištu, teškim, trnovitim i opasnim putem vraćao. Na svim tim putevima čovjek očajnički signalizira ljubav koju je spreman dati, ali i traži ljubav i dobrotu, koja je njemu tako potrebna. A ubice ljubavi, namnoženi kao zarazni štakori, odbacujući jasne Božije upute, kruže svijetom, nudeći svoju vrstu pravde, uporno gase svjetla gdje god se nađu. Tako žele čovjeka opet ostaviti u mraku, izgubljenog i očajnog. Da ne zna koji je njegov put. Te 1998. godine kolibarski povratnici, uz mnoga iskušenja kojima su bili podvrgnuti, spoznali su ipak koji je njihov put. On je bio jasan i ravan. Kasnije, u nekim nadolazećim vremenima, postat će krivudav ali i dalje dovoljno jasan. O tome će svjedočiti i broj novopridošlih povratnika. Kao nesavršena bića, neki ljudi će donositi sa sobom i mnoge opasnosti, kao što su: nagrižena duhovna prosvijetljenost, uočljiva povremena sebičnost, lični nejasno definirani i nerealni interesi, opterećenost vulgarnim materijalizmom, pretjerane ambicije ka samoisticanju, nespremnost na zajedničke napore i uklanjanje u stranu pred većim preprekama, gramzivost i pohlepa, odavanje alkoholu i drugim porocima, ogovaranje i širenje lažnih vijesti, dodvoravanje i ulagivanje, bježanje od prihvatanja odgovornosti i obaveza, nespremnost na unapređenje duha i međuljudskih odnosa i još mnogo toga. Ipak sa druge strane donijeli su ljudi povratnici i mnoge baklje svjetlosti u svojim rukama. Mnogi su donijeli radost i volju za opstankom, želju za kreiranjem novog sretnijeg života, spremnost na uključivanje u sve spore obnove, prvenstveno obnove duha čovjekovog i svekolike kulture njegove, spoznaju da se može svaki dan nešto postići zajedničkim i ličnim naporima, spremnost na mukotrpnu i dugotrajnu bitku za iskrene i ispravne međuljudske, međukomšijske i međunacionalne odnose na ovim terenima. Sve ovo dovest će i do buđenja uspavane čežnje i ljubavi raseljenih Kolibaraca širom svijeta. Oni će početi masovno pomagati svoj rodni kraj, njegovu obnovu i na kraju će dolaziti sve više i češće svom korijenu. Tako će se živo uključiti u proces obnove duhovnog, kulturnog i materijalnog procesa nove izgradnje. Oni koji su nespremni na ljudsku nesavršenost, uočit će povremeno i mnoge stvari koje će ih razočarati i sneveseliti. Uočit će vrlo brzo zahrđali duh nekih nesretnika, zarazno isticanje isključivo negativnih stvari u procesu povratka, razočaravajuću spremnost na baratanje poluistinama i lažima, povremeni nedostatak istinske vjere, povremeno odavanje silnim ljudskim slabostima i manama i još ponešto. Ako te stvari prihvate kao primarne i najveće «vrijednosti» kolibarskih povratnika grdno će pogriješiti. Ipak su lijepe, plemenite strane, naroda u Kolibama Gornjim daleko brojnije i vrijednije. Teško onom ko živi zatvorenih očiju, ne vidjevši svijet oko sebe i sve njegove grandiozne napore i vrijednosti. Da nije tako, Kolibe Gornje ne bi bile danas to što jesu i ljudi ne bi imali gdje da dođu. Da bi se Kolibe Gornje dovele u današnji položaj bili su potrebni neshvatljivi napori Kolibaraca, koji su kamen po kamen slagali mozaik veličanstvenog prizora čovjeka pored vatre, na njegovom iskonskom ognjištu. Čovjeka koji grli svoje, a ne tuđe nebo. I spreman je da ga podijeli i sa drugima. Čovjek Kolibarac. Zbog toga smo dužni da se sjećamo, i dalje prenosimo grandioznu storiju o putu povratka koji je počeo ne tako daleke 1997. i 1998. godine. Kad vidimo ljude koji su tada bili spremni na sva iskušenja, opasnosti i odricanja, trebamo jednostavno ustati. Iz poštovanja. Prema sebi. «Jer kakva je korist čovjeku ako sav svijet zadobije, a duši svojoj naudi?» - Mt. 16,26
|
Send mail to
edinmujcin@hotmail.com or
senadzepcan@hotmail.com with
questions or comments about this web site.
|