Ima tako nekih jutara u Sarajevu kada vam se nemili da izadjete napolje. Posebno takve dane dozivite tokom zimskog perioda. Grad pritisne neka vlažna magla, smog gamize po povrsini zarobljavajuci ljude, zgrade i sve u Sarajevu. Ljudi se teško dizu da bilo sta pametno urade. Siv grad, siva magla, sive misli. Samo neko sivilo. Tako, eto sjedim ovog sivog jutra u Sarajevu uzalud zvjerajuci iz malog podrumskog stana, kroz resetke, kao iz zatvora, nece li se, pustih li snova, odnekud pojaviti zraka sunca. Utopija.
Zvoni telefon. Ne volim zvuk telefona. U zadnje vrijeme ucestale nesto dzenaze u Kolibama, a sve saznam telefonom. Ode Mehmed. Stojeci ode. Pa Cako, Bože moj tek započeo da živi. Sin mog dobrog skolskog prijatelja. Tragično do bola. Pa Smajo ode. Ode u hodu. I sve to u nekoliko sedmica. A, moje selo, moj centar svijeta, nije tako veliko da se ti teski gubici utope u masi nadolazecih. Uporno zvoni. Moram odgovoriti. Usiljeno.
- Pa gdje si ti, jesi li ziv covjece?
Prepoznajem glas odmah. Zijo. Zijo Riskin. Uvijek smo ga tako zvali. Sve smo Zije nekako drugacije prepoznavali u razgovoru. Nikad po prezimenu. Koji Zijo? Zijo Riskin, Zijo Tajbo, Zijo Raifov, Zijo Brajkin, Zijo Brico, Zijo Sejdin, a Fadila Dautovog, koji je bio i Zahid, zvali smo, pazi sad - Zijo. Mirsu koji je bio i Avdo, zvali smo Zica. Cudni smo mi Kolibarci. A, ovaj Zijo je Havic. I nije od onih Havica sto su reformirani Hodzici. Ustvari nije Zijo nego Zijad, ali ko će sad ulaziti u detalje.
- Cuj, stari, samo kratko cu, da ti nesto prenesem.
Nesto razmisljam u sebi. Bas sinoc smo nesto u drustvu "sarajevskih" Kolibaraca zakacili ovoga Ziju. Riskinog. Zatracamo mi Kolibarci ponekad. Tema je bila izgradnja sportskog centra u Kolibama. Davne (da li bas tako davne) 1987. godine. Trebalo je za mjesec dana uraditi nesto poslova.
Uzorati nogometno igraliste.
Skinuti stari sloj trave.
Postaviti cijevi za drenazu.
Nabaciti ogromne kolicine pijeska, sljunka i zemlje.
Transportirati kamen iz kamenoloma.
Skinuti sa dalekih livada pored Save novu travu. U trakama. 5000 kvadratnih metara. Slovima: pet hiljada kvadrata. I malo vise, ali necemo sad... U trakama sirine pola metra i duzine tri metra. Smotati u rolne, utovariti na traktore, kamione, zaprezna kola i prevesti sa daljine od desetak kilometara do "Duganje".
Onda sve to fino poslagati da "Duganja" bude ravnija od "Grbavice". I red je brate. Samo ime govori da treba biti ravnija. Onda je trebalo jos nekoliko "sitnica" napraviti.
Pripremiti rukometno igraliste za asfaltiranje.
Pa postaviti semafore. Rasvjetu. Cuj, bit ce nocnih utakmica u Kolibama.
Pa je to sve trebalo ograditi metalnom ogradom. Preko pet stotina metara ograde. Kilometri cijevi. Sve fino zavariti i ofarbati.
Pa asfaltirati rukometno igraliste.
Napraviti nadstresnicu pred svlacionicom. Pa betonirati.
Pa kucice za rezervne igrace.
A, put do igralista? Oko pola kilometra. I to je trebalo asfaltirati.
I jos masu nekih poslova trebalo je uraditi. Ko ce se svega sjetiti. Za mjesec dana. Utopija, rekli bi. Kao cekati danas sunce u Sarajevu. A, trebalo je to za centralnu proslavu Dana Borca 4. Juli, sve biti gotovo. E, da je to trebalo uraditi u Sarajevu ili drugdje, mozda i ne bi bilo gotovo. Ali, Kolibarci su cudan narod. Kolibe Gornje imaju svoj bioritam. I svoje bioritmase. Cudan su svijet ovi ljudi. Ponekad padnu na banalnim pitanjima, ali na velikim ispitima prolaze. Desetkom. Pricamo mi tako sinoc o svemu tome, pa rece tadasnji predsjednik SD "Sloga":
"Bili su to veliki dani. Cijele Kolibe se digle. Radilo se dvadeset i cetiri sata na dan. Skocilo staro i mlado. Dali su Kolibarci traktore, kamione. Stotine ljudi postavljali su travnjak. Kopali, ravnali, raspoređivali, zavarivali, farbali, betonirali, borili se da uvjere skepticne politicare da je nemoguce ipak moguce. Svima treba kapu skinuti."
Ipak, pridodase svi koji bijahu u razgovoru sinoc, "... bez Zije ne bi uspjeli". Bio je tu u svakom trenutku i Senad, i Vinko, i Faruk i mnogi drugi jaki stubovi, ali bez Zije svega mi, ne bi izdrzala konstrukcija. Pukla bi. Pa onda price o problemima, zapinjanjima, aktiviranjima brodskih firmi, brodskih vatrogasaca, snalazenjima svih vrsta. Ali tu je bio eto taj Zijo, Kolibarac. Ne zaboravlja se to. A ni on ne zaboravlja. Na samom pocetku docekao ga covjek s puskom. Ne dade guliti travu sa livade, iako livada nije njegova, nego drzavna. A, Vinko vec poslao masinu za guljenje trave. Ali izgladilo se. Kahvom. Pamtimo i mnoge druge stvari. Uvodjenje telefona u Kolibama, pa omladinski dom, pa... ali da ne duljim covjek mi je na otvorenoj liniji.
- Sta ima, pitam, kako su kod kuce. Kako Sejo. Polaze li ispite.
- Ma, dobro, hvala Bogu. Sejo ima sad treceg ispit pa se priprema, ali ne bojim se. Ide to njemu. Odgovoran je.
Sejo je na Ekonomskom Fakultetu. Krasno dijete. "Legne" ti na srce nakon par minuta razgovora. Imaju Zijo i Refija divnu djecu. Dva sina. Seju i Jasmina. Kolibarce. Opet ja sa svojim lokalpatriotizmom. Sve sto valja, ja vec bolesno, povezujem sa Kolibama. Mozda djeca nece ni zivjeti u Kolibama. Ali vidio sam ja njih na gradnji dzamije. Dovoljno.
- Slusaj bio sam jucer u Gracanici. Poslovno. Pa sam ti tako bio sa jednim krasnim covjekom. Sirbegovic se zove. Reuf. Reuf Sirbegovic. Pricao sam mu da gradimo dzamiju u Kolibama. On ti je inace vlasnik dvije dobre firme iz Gracanice. Zovu se "Mirna" i "Zimplast".
Zijo je, da ne zaboravim, clan Odbora za obnovu srusene dzamije u Kolibama. Posto sam i ja u Odboru, pocesto se cujemo i sastajemo na ovu temu. U zadnje vrijeme umanjeno je pristizanje novcanih darova za obnovu. Kolibarci pokusavaju nadljudskim naporima, vlastitim ucescem u radovima i novcu, da obnove kolibarsku dzamiju, ali je u zadnje vrijeme pojacana zabrinutost. Novaca za zavrsetak kupola ima dovoljno, ali ne i za postavljanje bakra, da ne govorimo o minaretu koji bi se na proljece trebao graditi. Puno se porusenih dzamija obnavlja po Bosni. Narod se "ispucao". Sve je teze. Ali, sto god je teze Kolibarci se vise napinju. Cuj napinju, jest mi rijec. Potice na saljiv komentar.
Kao da predosjecam lijepe vijesti, zvjerkam kroz prozor. Kao da je malo vedrije.
Zijo nastavlja: Covjek ce osigurati sve sto je potrebno za podno grijanje dzamije. Cijevi, spirale i to...Osim toga obecao je i sve cijevi za vodovodnu i kanalizacionu instalaciju. Transport ce takodje on osigurati. Jos je obecao i pet hiljada maraka u gotovini. Eto da znas, samo. Htio je covjek odmah da mi uruci novac, ali sam odbio. Rekao sam mu da mi imamo Odbor, pa cemo to upriliciti u Kolibama, ako Bog da.
Boze, kako si velik. Ne mogu Kolibe uteci od svoje nafake. Srusene i ojadjene, iz vlastitog se pepela podizu. I sve vise i vise prijatelja sticu Kolibe. Bogate se. Prijateljima - najvecim bogatstvom. Sirom svijeta i Bosne ponosne. Masala. Da nisu zasluzile, valjda se ne bi to sve tako ni dogadjalo. Ne znam. Znam samo jedno. Sve je u Bozijim rukama. A, Kolibarci se u zadnje vrijeme okrenuse Bogu. I dobrim ljudima. I sebi. Zuljevitim dlanovima svojim. Sunce se jos ne pomalja nad Sarajevom, ali kao da se opna maglena istanjila, vise se svjetla probija i razgoni ono jutarnje sivilo.
-Slusaj, ono sa Svicarskim GTZ-om, citao sam na nasoj internet stranici. Za unapredjenje povrtlarstva i vocarstva. Ovaj covjek moze nam puno pomoci u "Vegafruitu". Otici cemo u "Vegafruit". Pobrinut cemo se da se sve sto Kolibarci proizvedu od voca i povrca otkupi. Da se malo olaksa ljudima. Znas, to je nasim ljudima, najveca briga. Kako da prodaju ono sto posiju i sto im nikne? Da im ne propadne. Ma ici ce to. Pa, borit cemo se majka mu stara.
Sretan, zahvaljujem se, bulaznim neke besmislice. Znam koliko je zivotno vazno da zavrsimo dzamiju, a isto tako i koliko je potrebno Kolibarce zaposliti. Omoguciti im da od svog rada zive. Da mogu i oni drugima pomagati. Cilj, jasan i svijetao. Idu Kolibarci prema njemu. Polahko, ali sigurno. Jedan od razloga je sasvim sigurno i taj sto Kolibe imaju svoje Zijade.
Ovaj Zijad, o kome govorim, prvi je kolibarski magistar. Uskoro bi ako Bog da trebao postati doktor nauka. Ali, ostat ce on Kolibarcima Zijo Riskin. Dobrim Kolibarcima - dobri Zijo. Ponovo se ovih dana trudi da se u Kolibe uvedu telefoni. A, kad se on zauzme...
Eto, obuzela (zauzela) me neka dobrota od ovog mustuluka. To je siguran znak da nisam uvijek dobar. Najradije bih nekako silom izvukao sunce da obasja ovaj dan. Ali ne ide. Sunce je povisoko sakriveno, a oblaci i magla jos su previse gusti. Kakav li je dan danas u Kolibama? Dao bih rado ovo sve od Rimskog Mosta do Kozije Cuprije, za ono od Utvaja do Brve.
Odoh da javim u Kolibe. Bit ce ljudima lakse.
Z.S.
Sarajevo, januar 28. 2003.