Ima jedno mjesto...gdje se rahat zivi, rahat tuguje i veseli. Sve sto bacis u zemlju - nikne i onda ode u nebo. Sunca ima tu koliko hoces, a kise kad zatreba. Ima i vjetra i vode u izobilju. Baste plodne i cvjetnjaci raspjevani na sve strane. Oranice mirisave. Pjesma sevdalinka razlijeze se u smiraj dana pitomom ravnicom i mijesa se sa pjesmom slavuja i krikom jastreba. U tom selu jutarnje izmaglice i maglovita predvecerja omedjuju prekrasne dane i noci, nabrekle od roda i Bozijih darova. Da ljudi, za zivota, makar malo osjete sta znaci raj na zemlji, trebaju doci u Kolibe. Makar da ih nakratko udahnu. Pa nek idu rahat za svojim poslom. Vratice se. Svjetlu skrivenom u sebi.
Bio star ili mlad, oba traze zlato, ali u pravo zlato svako se ne razumije. (Rumi Mes. II 743, 744)
Nase fotografije, nazalost ne mogu docarati ni hiljaditi dio ljepote kolibarske.
