|
|
|
|
HAJDER Hajder je neupitno dobar čovjek. Sitan rastom, nenametljiv, neupadljiv, skroman do beskraja. Samo o njegovoj dobroti mogao bi se roman napisati. O, drugim osobinama možda i više. Ipak, takvi se ljudi obično ne primjećuju u svojoj okolini. O njima niko ne govori. Vječito na površinu izbijaju neke bezlične, uobičajeno neskromne figure, gurajući se u prve redove svega i svačega. Takve figure naći ćemo u Kolibama, ali i kod Ive Andrića, u njegovim zabilješkama koje on nazva «Znakovi pored puta». O takvim figurama on kaže slijedeće: «Postoji takav tip nesretnog čovjeka koji od rođenja do smrti živi u zabludi da je, po nečem, pozvan da se bavi javnim poslovima, da ispravi što je krivo i izvodi na čistinu što je zamršeno, a u stvari on se bavi samim sobom i svojim mutnim ambicijama i ničim drugim. U krug tih svojih poslova on uvlači sve: ideje, pokrete, ustanove, javne ljude i skromne neznance. Bolujući od fiksne ideje da je on u vezi sa svim što postoji i da se sve na svijetu njega tiče, on niže grešku na grešku i glupost na glupost. Ali ubijeđen i uporan, on to ne primjećuje. Svaki mu je korak pogrešan, jer ide u naopakom pravcu. I na štetu je i dosadu svemu i svima oko sebe.» Hajder ili Hajdar (pola Koliba nikad nije bilo načisto, koje je njegovo pravo ime) bio je sušta suprotnost takvim ljudima. Njega bi prije mogli usporediti sa grčkim epskim likom, okovanim Prometejem, koji nepravedno prikovan na stijene, na kraju svijeta, strpljivo, bez srdžbe ili straha, podnosi svoju sudbinu. U opisu Hajdera vidjet cemo na neki način Eshilovu prvu antistrofu u drugoj episodiji iz «Okovanog Prometeja» :
«Blago onom čije dane Boraveći jedini put u svom životu u Kolibama, poznati bosanski književnik A.H. Dubočanin, nakon prvog susreta sa Hajderom, nije mogao odoljeti pjesničkom zovu i ne opisati veličanstvenost ovakve pojave, potpuno neuobičajene u današnjem svijetu. Tada nastala pjesma našla je svoje mjesto u najnovijoj zbirci pjesama «Sačovjek», a u oči upadaju stihovi, zapravo Hajderove antologijske riječi, izrečene u potpuno spontanom načinu njegovog komuniciranja u kratkom razgovoru. Na pitanje kako se živi i šta se radi, Hajder će odgovoriti: Dobro je pobro, Nešto
orem, Veličina ovih životno-poetskih riječi, izrečena u specifičnom ambijentu srušenog sela, medju ljudima od kojih su mnogi već profesionalno navikli kukati i zapomagati ne bi li odobrovoljili donatore i raznorazne humanitarce, kao i svoju rodbinu u bijelom svijetu, teško može do kraja biti shvaćena. Ipak radosno slutim, bit će ugrađena nekada u neku lektiru i proučavat će se u školama u nekim budućim vremenima. Sjećam se mojih brojnih razgovora sa Hajderom, a u jednom od njih, opisujući svoje ratnostradalničko putešestvije, on je pomenuo kako je negdje na Grmeču, prognan ratnim požarom iz zavičaja, nemajući drugog izlaza prihvatio čuvanje tuđih ovaca u planini. Opisujući smireno to vrijeme patnje i gladi u jednom trenutku, između ostalog, rekao je: - Nije meni pobro, bilo loše. Samo, da se imalo šta pojesti svaki dan... Nikad mi ta rečenica nije izašla iz glave, a pomogla mi je u shvatanju života više nego mnoge pročitane knjige. Od malih nogu ovaj čovjek, sitnog rasta borio se na zemlji i sa zemljom. Čisti poljoprivrednik, rekli bi. Ta njegova poljoprivreda bila je oduvijek dostatna samo za golo preživljavanje. Nikad bijela dana. Uz rad na zemlji, kočijašio je okolo prevozeći ljudima razne robe konjskom zapregom. Njegov odnos prema konjima bio je bolji nego prema ljudima, mada se ni ljudi uistinu ne mogu požaliti na njega. Kada se vratio, nakon rata u svoje porušeno selo, napravio je uz pomoć rodbine i prijatelja neku potleušicu sa dva sobička, a veću i bolju sobu dodijelio je konju, kojega mu je neko pomogao nabaviti. Drugu manju sobu ostavio je sebi. Jednom prilikom pomalo u šali, njegove sestre koje su ga redovno posjećivale i pomagale mu u kućnim poslovima, rekoše mu onako, napola kroz ironiju: -Izgleda da ti više voliš konja nego nas. -Paaaaa.... ne znam šta bi vam rek'o.... – bio je njegov odgovor. Poslije je i njemu nekom donacijom obnovljena kućica, koja je bila valjda najmanja u selu. Njemu je bila najveća. Preživljavao je poslije rata obrađujući zemlju i otimajući svoje oranice i polja od mina koje su u ratu bile posvuda zasijane. Ruku na srce, njegovo preživljavanje bilo je olakšano kroz pomoć njegove rodbine koja ga nije ostavljala na cjedilu. To mu se vraćala njegova nesebičnost koja ga je odlikovala cijelog života. A, da je bio oduvijek nesebičan govori i slijedeća dogodovština. Jednom davno, ima tome dvadesetak godina, ostao je posve bez para u kući. Riješio je da ode do stovarišta građevinskog materijala u Brodu i vidi treba li kome šta od građevinske robe prevesti konjskom zapregom. Odmah jutrom javio mu se jedan čičica iz Poloja i upitao bi li mu prevezao nešto crijepa, cigle, daske i jos nekih par stvari. Naravno pristao je jer mu je trebao neki dinar, pa je odmah s tim čovjekom započeo utovaranje. Nakon što su se dobro oznojili i natovarili sve što treba potjerao je konje prema Poloju. Stigavši nakon putovanja po vrelom ljetnom suncu u dvorište siromašne porodice onog čovjeka, vidio je hrpu dječice koja su bila najveće bogatstvo tog čovjeka. Svi su bili skromno odjeveni, a cijela situacija odavala je veliko siromaštvo te porodice. Nakon istovara robe potjerao je konje prema Kolibama. Čovjek je potrčao za njim vičući: - Kume, 'ej kume stani da ti platim. - Dobro je kume, ne košta ništa, da si mi živ izdrav. Čovjek je ostao začuđen, s parama u ruci, na putu. Dugo je gledao za Hajderom. Takvih situacija bilo je podosta u Hajderovom životu. Inače je oduvijek osjetljiv na djecu. Pošto se nikad nije ženio i nije imao svoju djecu, on je svu djecu u mahali i drugdje nekako smatrao svojom. Tako je redovno njegov platon bio nakrcan djecom, koja su se voljela provozati kroz selo ili dovesti do Ukrine, ako je Hajder išao po šljunak ili pijesak na tu rijeku. Često je djecu penjao na leđa svog konja, jer je zano da je to za njih istinski doživljaj. Znao je on ponekad i da se naljuti, ali to su zaista bile rijetke situacije. Posve drugačija slika bila je kad bi se nakresao domaće rakije. A, prije rata volio je Hajder «potegnuti». To nije bila baš rijetka pojava, pa se govorilo u kolibarskom žargonu: «hoće popit». U rakiji je znao dozvoliti sebi da to zlo potpuno ovlada njime i da se otkrije jedan posve drugačiji čovjek koji nije više ni slučajno bio Hajder. Tada je pokušavao oslobođen svake kontrole da oponaša razne druge karaktere koji su mu u trijeznom stanju bili potpuno strani. Tada je znao biti i silan, i galamiti i psovati i krenuti da se potuče i svašta nešto. Znao je da se potpuno «oduzme», pa da ga donesu kući. Nakon toga mahmurao bi nekoliko dana dok život ne krene svojom ustaljenom linijom. Kada je, nakon šest godina prognanstva, počeo povratak u Kolibe Hajder se ubrzo pojavio odnekud. Zapravo bolje bi bilo reći - našli su ga u travi. Prvi povratnici zaista su ga našli u potpuno srušenom selu, u travi kod spomenika kako spava snom pravednika. Miris rakije mogao se naravno lako osjetiti. Tada ga je snažni, ko od brda odvaljeni Farkan odnio svojoj kući, što mu zaista nije bilo teško jer je Hajder onako sitan bio još više smršao od izbjegličko-paćeničkog života. Nakon što su mu Merima, Hajderova sestrična i Farkan, njen muž pomogli da dodje sebi otpočeo je jedan novi život Hajdera Matinjanina. Skoro pet godina nije «okusio» kako su Kolibarci govorili kad neko prestane pijančevati. Čak ni sakriveno. Kroz tih nepunih pet godina Hajder je pokazao rijetko vidjenu čvrstinu i zaista se posve okrenuo od rakije. Živio je skromno, nezamjetno, hranio je i timario svoju kobilu Zorku, orao svoje njive, kosio pašnjake. Odnekud mu je dolutao neki sivo-bijeli mačak i ostao kod njega. Nabavio je i nekoliko kokoški i jednog horoza. Sam je napravio platon na gumenim točkovima i tako se njegova imovinska situacija kompletirala. Sve što je imao izvan toga bilo je za Hajdera luksuz. A, nije da nije imao. Rodbina je uvijek ponešto donosila pa se njegova kućica solidno napunila. Hajderov se život nekako ustabilio i postao pomalo i jednoličan. Ne može se reći da je bio lagan, ali po njegovim shvatanjima bio je dobar. Ljeti se nije luksuziralo, a zimi je bilo malo teže. Malo ga smotalo u leđima, nestalo one njegove legendarne prkosne žilavosti, iscrpila ga zemlja i težak rad na njoj godinama, ali on je bio zadovoljan što nije gore. A, on je gore vidio i osjetio. Izvjesnu tugu i kuknjavu za koju je ponekad i bilo razloga on je velikodušno prepuštao drugima. Znao bi reći: - Ima svakakvih ljudi, neki su dobri, a neki...evo im brate i moja kuknjava. Meni ne treba. Kolibarce, svoje mještane cijenio je visoko. To nije bilo bez razloga. Zadnjih desetak godina vidio je razne ljude i krajeve i osjetio na vlastitoj koži kakvi sve mogu biti ljudi. Procijenio je da su Kolibarci ipak najbolji. O njima je govorio: - Neće te Kolibarac ostavit, ama...ama i u Kanadi da te nađe on će te pomoć. Takvi smo, eto. Al' nisu svi. Ima i onih drugih. Hoće slagat dok trepneš. A, meni nemoj samo lagat. Ja sve mogu podnijet, samo nemoj lagat. To ne mogu. Ne volim ni one – daj samo meni. Takvih ima isto. E, nemoj brate, sve meni, ima i drugih ljudi. Ako, ja sam imam, dabogda i ja nejmo. Nemoj... Ma, ipak, nema ga do Kolibarca. Nisam ja to sam rek'o. Prošo sam ja sv'jeta. Eto na primjer, ratovali smo jel', pa opet evo, naprimjer, šta kažu Srbi okolo za nas. Slušam ja. Priča se to. Ne mere se sakrit. A o Kolibarcima, kažu, svaka čast. Kaže onaj jedan neki dan, jesmo ratovali, al' svaka čast...ma daj ba nema Koliba nigdje. Ono što je na Hajderu bilo najveći ukras u njegovoj skromnoj pojavi bile su njegove oči. Plave oči kakve se zaista posve rijetko sreću. Neobično i nesebično plave. Malo je reći kao nebo. Još plavlje. Još vedrije. A, nemirne. Nikad ne miruju na jednom mjestu. Možda jedino kad spava. Zbog tih očiju niste mu mogli ni godine odrediti. Znam da je odavno prešao pedesetu, možda je oko šezdesete, ko zna, ali oči su mu u dvadesetoj. Na dvadeset koraka od njega zamijetili bi te njegove čudesne oči. Njega, onako sitnog mogli bi i previdjeti da nema onih očiju. Te oči upotpunjavale su sliku tog poštenog i čestitog, skromnog i mirnog čovjeka. Da se vratim na ove dane. Ne znam kad je Hajder ponovo počeo piti, ali sam čuo da jest. I nije se znao zaustaviti četrdeset dana. Iz dana u dan. Čujem pije, ali ne uvijek. Prestaje kad zaspi. Čim se probudi – opet počinje. I, tako četrdeset dana. Čim je počeo, kažu, odmah je dobio pomoćnike. Dobre, pouzdane. Oni ne ostavljaju druga u nevolji. Do zadnje kapi rakije. Uvijek Kolibarci priskoče u pomoć. Kod zidanja, betonaže, pokrivanja kuće, slavlja, tuge, košenja, kupljenja sijena, pa eto ima ih i u pijančevanju solidarnih i složnih. Pomognu tako ljudi kad se neko kući, ali ima i onih koji pomognu i kad se raskućuje. Prvih dana priletio opet Farkan, odvezao ga na hitnu, pa u bolnicu u Doboj. Tamo mu dali infuziju i neke lijekove. Ali ništa nije pomoglo. Hajder nastavio. Dok nije posve pao. Toliko da ni piti nije mogao više. Neki dan vidim ga konačno trijeznog. Na mršavom, oslabjelom licu tragovi sudara sa neposlušnim međama i ogradama kolibarskim, koje se nisu mogle zaustaviti na vrijeme. Odhukuje muklo. Glavu zabio u ruke, oštri, koštunjavi laktovi se usjekli u plastični stolnjak. Pod starim orahom u avliji kod svoje sestre Selme, sluša strpljivo sestrinsku utjehu. - Dobro je bolan, hajde šta si se tu...biće bolje. Nemoj se bolan sikirati. Prošo si i gore. I ovo ćeš. Sestrina blagost slabašno mu pomaže, ali to je valjda ona zadnja nit koja ga drži na površini njegovog dubokog nesporazuma sa samim sobom. Javljam se šeretski, šaljivo. Podiže glavu. Teško i polako pruža ruku. Gledam tog dobrog čovjeka, zapravo ono što je ostalo nakon svih neprospavanih pijanskih noći. Sve je na njemu još više smanjeno. Smršalo. Ipak, Bože moj, gledam oči. Oči one njegove plave, čudesne, nebeske, ostale iste. Dobre oči Hajdera Matinjanina. Kao dva jezera pod planinom. Okrećem na šalu. Kiselo. Ne znam šta bih rekao.
-
Jeli ovdje ostao neko živ nakon brodoloma.
Kako je pobro? U neka bistrija vremena rekao bi Hajder - nije brodolom nego kolibolom. Nisam se ja u Brodu napio već u Kolibama. Ali sad se nema volje za vickaste razgovore. Jedva odgovara. - Šuti moj pobro, nije nikako. Ne valja ništa. Odmahuje glavom pokajnički, umorno. Sjednem kraj njega. Pričamo teško, fale neke poznate riječi. - Neću više pobro. Evo, čvrsto sam odlučio. Neću više. - Nemoj pobro, nemoj očiju ti.
z.s. Sarajevo / juni 2003. |
Send mail to
edin@kolibe.com or senad@kolibe.com
with
questions or comments about this web site.
|