Born on May 2nd, 1949 in Bosanski Dubocac. Graduated from the    Faculty of Philosophy, Sarajevo. Languages: Slovenian and English.

POETRY: THE EMBRACING HORIZON, 1987;
AN EVERYDAY PROMETHEUS, 1977;
CAPTIVE VIEW, 1978;
I WISH SOMETHING HAPPEN TO YOU, 1986;
WALKING AFTER YOU, 1989;
AN IMAGE ON THE WATER, 1995;
THE HOLY PEER, 1996;
THE SILENT RIVER OH CHILDHOOD, 1997;
ORCHESTRA, 1999;
WHAT WATER REMEMBERS (bilingual edition - in Bosnian and German), 1999

PROSE: A SHIP IN SIGHT, 1982;
FIRES ON THE RIVER, 1984;
A DISTANT BOAT, 1985;
DREAMING ON THE BOAT, 1987;
A TROUBLESOME SUMMER, 1988;
BOATMAN WAY, 1988;
SWIMMER, 1996;
A MUM A TWELVE SONS, 1997;
BLOSSOM IN SARAJEVO, 1998;
ANTHOLOGIES AND SELECTIONS: AN UNFINISHED STORY, BH poetry for children, 1998;
A SELECTION OF BOSNIAK WRITING FOR CHILDREN (with Mujo Musagic), 1998
AWARDS: Neven, October Poetry Meetings, Bosnjacka Rijec Publishing House award

 Alija H. DUBOCANIN (Alija Hasagic Dubocanin) rodjen je 2. maja 1949 godine. Mjesto rodjenja - Bosanski Dubocac na Savi. Skolovao se u rodnom mjestu, zatim u Koracu kod Bosanskog Broda, Kranju i Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (Knjizevnost i jezik).

Web Site:  Alija H. Dubocanin

NIZ DUGE DRUMOVE

Pred kućom, na cesti,
         ruku svezanih u oproštaj,
         stoji mati.
         Mi, djeca njena,
         odlazimo niz duge drumove.
         Mati šuti. Lipa šumi.
         sve dok na horizontu
         ne postanemo sitni,
         vrbe koje hodaju,
         dok ne zamaknemo
         za krošnju od tuge.

Očiju majčinih više nema.
         Kućnog korijena - nema!
         Niko nam više
         nista ne oprašta ...
         A i nas je sve manje.

 

                            Gospodji koja voli pjesme

 

                            Vi volite pjesme. Lijepo.
                            Ali, dobra dušo,
                            ja sam tek voćka pokraj puta,
                            puta kojim i vi prolazite.
                            Umoran putnik ponekad,
                            svrati pod moje grane,
                            osloni se na stablo moje,
                            ploda se najede, pa niz put ode.
                            Radostan sam kad dođu djeca,
                            naberu puna njedra mene.
                            Istina, kamenom, ili granom,
                            od mene otkinutom,
                            često mi granu zelenu slome.
                            Tu je i ptica.
                            U krošnji mi gnijezdo vije.
                            I psa ćeš vidjeti.
                            Skrene s puta, uz stablo nogu podigne,
                            onjuši pa i on odluta.

                            Dodjite i vi, dobra gospo,
                            uzmite mirisa, slada, soka ...
                            Samo mi grane ne kidajte.
                            A kad procvjetam, bujno,
                            u duboku jesen,
                            budite tihi, oprastajte ...

 

   MLADA NOĆ

   Tu si negdje, na Zemlji.
            Vidim te. Mirišem. Ne kisneš.
            Gledam iz kišne noći.
            Loše noći za bolesne, za pjesnike.
            Listaju se knjige same,
            s polica silaze. Listaju se dani,
            sami, iz mraka izlaze.
            Nešto se hoće reći. Šta, ne znam!
            I, ništa se ne da reći, zašto,
            kao da znam. Kako je lijepo
            što sa mnom nisi.
            Negdje plače dijete. Kašlje starac.
            Živim, previše blizu, onih,
            s kojima ne živim.
            Tama je stvarna, neprohodna.
            Loša noć za one koji mrze.
            Dobra noć za one koji se vole.
            Ne, ne činim ništa od toga.
            Ako to jest, ni ova pjesma,
            meni se ne piše.
            Kao kamen u blatu, miran sam,
            jer, vidim, neko će stati na mene
            i čišći proći niz put.
            Zato, šutim, u ovoj noći,
            mokar, čist, strpljiv.
            A, ko zna, možda ćeš
            i ti, do jutra, negdje proći.

Sarajevo 2002.                                                 

KOLIBE GORNJE LJETA GOSPODNJEG 2002.

 

                    Cio dan šutio sam.
                    Šutio sam sa vrbama, dračama, divljom djetelinom,
                    šutio sam sa ravnicom koja je zelenim plamenom
                    krenula prema nebu.
                    Šutio sam sa starim barama,
                    konjogrizom, kukuruzom, mudrim oblacima
                    koji su gledali nad kojom njivom se moraju zgrčiti.
                    Cio dan u Kolibama Gornjim
                    šutio sam prvu kolibu koja je izgorjela pod davnim suncima.
                    Mirisalo je vrijeme, disala je zemlja,
                    živjelo je nebo, a vrbe, djevojke i starice,
                    šumile su o mladosti zemlje.
                    Obične, mudre zemlje
                    koja se oglašava stvarnim sokovima,
                    a umire živom besmrtnošću.
                    Disao sam zrak stariji od svake pjesme,
                    zrak čišći od svakog mišljenja.
                    Šutili smo jezikom lišća, vode, zemlje,
                    jezikom listanja, bitisanja,
                    izmireni sa svim što svoga glasa nema.
                    U Kolibama Gornjim isti dan
                    u duboku noć, punu tame,
                    napravih tešku grešku:

                   jezikom ljudi progovorih sa čovjekom!

 

                    Kolibe Gornje 2002.                                                

                   GOVORI ZEMLJODJELAC HAJDAR 

                  

                   Nešto orem,
                   nešto kosim.
                   Nije mi mrsko živjeti.

                   Dobar sam sa sobom
                   s Bogom i ljudima.

                   Ostario sam.
                   I horoz mi je ostario.
                   A mlada mi kobila
                   i mačak.

                   Nije mi mrsko živjeti.
                   Priključen sam, jesam,
                   na glavni vod života.

   Kolibe Gornje 2002.                                        

                           PRIJATELJU, SLIKARU!

                  

                            U travi zdjela.
                            Od zemlje posuda.
                            Puna jabuka, grožđa, krušaka.
                            Ti bi rekao: mrtva priroda!
                            Prijatelju, nikad nisam vidio
                            to što govoriš ti.
                            Jer, smiješe se trave.
                            Ne šute stabla
                            Ruga mi se crv u jabuci.
                            A čovjek spava
                            sa zdjelom povrh glave.
                            Pod kosom njegovom,
                            u disanju spavača,
                            vidim jabuke,
                            kruške, grožđe,
                            vidim talase mirisnih trava.
                            Vidim, prijatelju,
                            duša spavača, čista i mirisna,
                            s Bogom razgovara.
                            Sad, da se probudi,
                            u očima njegovim
                            vidio bih slike
                            svih zavičaja.       

            Brodsko vinogorje, 2002. godine                                             

                                    VRIJEME TUŽNIH RUŽA

                           

                            Nad bujnom ravnicom
                            obilna tišina. Šutim.
                            Pod travom, više od mrava,
                            ima starih priča.
                            Ljudi govore. Plaču. Psuju.
                            Ne čuju niti jednu
                            priču pod svojim stopalima.
                            Jedna vrba,
                            u lijepim godinama,
                            umire na mojim rukama.
                            Ne, ne mogu joj pomoći.
                            Niz nebeski vidik
                            protiče rijeka od smijeha.
                            Niz tu rijeku, samo tužan,
                            može radosno ploviti.
                            S tobom, drago lice,
                            tiho i nestvarno,  
                            htjedoh o tome šutjeti.

 

                   Kolibe Gornje, 2002. godine                                                                               

                                               SKITNICA

                                     

                                                          Pri odlasku, iz Koliba Gornjih,
                                                                        pakujući nebo, polja, vrbe,
                                                                        lica, stari prtljag skitnica.

 

                                Bio sam među ljudima
                                koji kuće imaju.
                                Bio sam među ljudima
                                koji kuće grade.
                                Bio sam među njima
                                koji kuće nemaju.
                                Ti, tišino moja blaga,
                                nikada bez kuće
                                noćiti nećeš, jer,
                                tvoja kuća je
                                srce moje bezdomo.

                                                                      

     Kolibe Gornje,  2002. godine                                                                          

 
ŠARKO
.

U jedno rumeno posavsko predvečerje koje obećava da će sutra biti lijep dan i da je košava daleko, krpeći ribarsku mrežu, otpuhujući ljute dimove iz orahove lule, ovo je, nama djeci, ispričao Akijev otac.
" Davno je to bilo. Aki se nije ni rodio. Živio sam tada u selu Pjevalovcu. Zemljoradio sam onu ilovaču na kojoj je sada zadružni dom. Imao sam i jednu parcelu bolje zemlje dolje kraj pjevalovačkog potoka. Ja sa suncem ustani pa na njivu. Žena mi, kad zvjezdan najljuće upekne, donesi ručak. Kuću nam je cuvao Šarko. Taj šarplaninac narastao je kao tele. Lijep pas, umiljat i krvoločan. Ostavi ga kod kuće i ne brini. Kad naš Šarko pogleda , samo što ne progovori. Raznježi se kad ga pomilujemo i kad mu tepamo. Navikao on na nas i mi na njega. Bio nam kao član porodice.
Ali taj odani Šarko poče da se čudno ponaša. Izbjegavao je ženu, nije htio jesti iz njene ruke, pa ni onda kad mu ostavi hranu pred njegovom kućicom. Mene je gledao nekako poprijeko i mrzovoljno. I da mi je neko pričao ne bih mu vjerovao, sve zbog toga što je žena bila blagoslovena. Nosila je već peti mjesec. Čudu smo se čudili. Zar i pas može biti ljubomoran.
Žena se poče plašiti Šarka. Vrata na kuci nije ostavljala otvorena. Rodi nam se muško dijete. Dadosmo mu ime Aki. A Šarko omršavi. Žena poče i prozore zatvarati. Nema te ograde koju Šarko ne bi mogao preskočiti, pa se plašila da u kuću ne uskoči i djetetu naudi. Kad bi iz kuće čuo tepanje, Šarko bi dolazio pod prozor, i tužan se vraćao i u grmlje zavlačio jer je razumio da tepanje nije namijenjeno njemu. Jednom sam ga pratio. Zavukao se u ljeskovinu, sklupčao se i plače. Sve mu lice mokro. Gledao me kao da me izgubio. Nije ni meni bilo lahko. Ništa mu tada nisam smio reći. I što je Aki više napredovao, Šarko je bio sve mršaviji, sve tužniji.
Odoh na njivu. Ljetno doba. Zemlja ne čeka. Oko podne žena donese mi ručak. Sjedimo nas dvoje u hladu kraj potoka i pričamo. Sladak je čovjeku razgovor. Žena se uzvrtila. Sve se premješta s mjesta na mjesto. Zabrinuta za dijete.
Samo ga ostavila kod kuće. Kaže da je dobro zaspao, da je vrata i prozore zatvorila, ali opet nije sigurna. Mati je to. Vjeruje samo sebi i onome što vidi. Jedva koju progovorismo.
Najednom, žena se ukoči. I sad zadrhtim kad se toga sjetim. Stajala je na koljenima, ruke niza se objesila kao mrtve, usta joj otvorena, a oči staklene. Gledala je na brezuljak. A niz brezuljak ide Šarko. Ide mirno kao da pazi gdje ce stati. U zubima nosi naše dijete. Dijete se ne miče. Ne plače. Pelena visi bijela. Šarko ide polako i čudno nas gleda. Nismo uspjeli progovoriti. Usta su nam se prazna otvarala. Jedva promucam Šarku da nam pridje. On, kao da nije htio čuti šta sam mu rekao, koračao je polako, sigurno, priblizavao nam se. I žena i ja gledali smo u njegove velike ralje. Dijete se nije micalo.
Kad nam pridje na nekoliko koraka, Šarko stade. Pogleda me dugo i značajno. Sve je ćutalo. I žena i ja, i potok, i vrbe oko potoka, i trava. Zanijemilo je vruće podne. Šarko pridje blize, pazljivo razmače vilice spuštajući dijete pred nas u travu. Pogleda me još jednom, dugo i tužno, okrenu se i kao starac krenu sporo.
Žena zgrabi dijete u povoju. Spavalo je, ni ogrebotine nema. Diše ravnomjerno.
Šarko polako ode uz brdo. Okrenu se pred šumarkom, pogleda nas, i nestade u grmlju.
Prestravljeni, ništa nismo razumjeli. Zašto je Šarko donio dijete? Kako je ušao u kucu? Šta se stvarno dogodilo? Ali na odgovor nisu dugo čekali. Na plavom julskom nebu izvio je taman dim. S djetetom zena i ja potrčasmo. Slutili smo, ali nismo bili sigurni. Izbismo na brezuljak, pa kroz ljeskov šumarak na čistinu. Naše slutnje su se obistinile. Gorjela je naša kuća. Plamen i crn dim. Ništa se više ne vidi. Žena klonu. S brda se ču vika susjeda. Trčali su ka dimu. Nebo je postalo crno Sunce za dim zašlo. Raširi se miris paljevine. Krov se sruši.
Kasnije, s tugom sam mislio na Šarka.
Šarko se nikad više nije vratio."
Alija Hasagic Dubocanin

 

Web stranica Alije H. Dubocanina

Send mail to edinmujcin@hotmail.com or senadzepcan@hotmail.com  with questions or comments about this web site.
Copyright © 2001 Kolibe-Online